Drugog veljače Crkva slavi Prikazanje Gospodinovo ili u narodu blagdan poznat kao Svijećnica. Marija i Josip su, prema Mojsijevom zakonu, nakon četrdeset dana donijeli dijete prikazati Bogu u hramu. Iako oni kao roditelji i staratelji Božjega Sina nisu morali izvršiti ove propise, ipak, kao pobožni Židovi, to čine, budući da se još uvijek ne zna da ovo dijete nije tek obično ljudsko dijete, nego iščekivani Mesija. No, Isusov mesijanski identitet ne ostaje skriven. Oni u hramu susreću starca Šimuna i proročicu Anu, koji odmah u djetetu prepoznaše Spasitelja (usp. Lk 2,22-40).
Krist je jedino istinsko svjetlo
Kao spomen Isusovog prikazanja u hramu na ovaj blagdan blagoslivljaju se svijeće, koje su znak Isusa Krista, kojega je starac Šimun nazvao »svjetlost na prosvjetljenje naroda« (Lk 2,32). Krist je onaj u kojemu se ispunjava Izaijino proroštvo: »Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja« (Iz 9,1). Krist je svjetlo koje je rastjeralo tminu grijeha ovoga svijeta, koje je donijelo nadu grješnicima. Zvijezda je zasjala nad Betlehemom i objavila spasenje ne samo odabranima, nego cijelom svijetu. Mogao ju je nasljedovati tko god je želio izaći iz tame grijeha. Krist je cijelo svoje javno djelovanje svojim naukom i djelima bio svjetlo onima koji su željeli stići do spasenja. Pa i sam je rekao za sebe: »Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života« (Iv 8,12).
I prepoznali su ljudi u njemu svjetlo i krenuli za njim. Svjetlo života koju on nudi nigdje se drugdje ne može pronaći. To je ona svjetlost za kojom svaki čovjek traga, ali je često traži na krivim mjestima; zato tumara u tami, obuzima ga beznađe, jer ne vidi smisao ni izlaz. A izlaz je tu, pored svakoga od nas. Izlaz iz tame je Krist. On je svjetlo koje nam se neprestano daruje po sakramentima, osobito po misi i pričesti. Tako je trajno s nama da osvijetli tmine našega života i pruži nam nadu spasenja. Svijeća koju ćemo blagosloviti proslavljajući Svijećnicu podsjetnik nam je da je Krist jedino istinsko svjetlo. Njega treba tražiti i nasljedovati, kao što su kraljevi slijedili zvijezdu koja ih je dovela pred jaslice. I mi slijedeći svjetlo Kristovo stižemo jednoga dana u njegovu radost. Jer, tko slijedi Krista ne može zalutati, njegovo svjetlo ne može se ugasiti i ostaviti nas same i razočarane u tmini ovoga svijeta: »Jer svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze« (Iv 1,5).
I sami smo svjetlo
Slijediti Kristovo svjetlo za kršćane znači da i sami trebaju biti svjetlo u svijetu: »Vi ste svjetlo svijeta« (Mt 5,14) rekao je Krist. To je naš put i naša zadaća. Ići putem svjetla ne možemo ako i sami ne postanemo svjetlo za one koji oko nas još uvijek žive u tmini. Oni još uvijek tragaju za onim što smo mi pronašli i spoznali, zato nam je dužnost pomoći i njima pronaći svjetlo istinsko koje prosvjetljuje narode. Naša je dužnost brinuti za bližnje i pomoći bratu svom na putu spasenja svojim dobrim primjerom, svojom ljubavlju i pobožnošću. Isus nam je u zadatak ostavio: »Vaše svjetlo neka tako sja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskog!« (Mt 5,16). Dakle, kao kršćani ne trebamo samo hoditi u svjetlosti, nego i sami trebamo biti svjetlo za sve one koji još uvijek nisu pronašli svjetlo istinsko, kako bi se u konačnici svi mogli radovati u zajedništvu s Kristom.
