Arhiv tekstova

Dunja Martinović (1977.) podrijetlom je iz Subotice, gdje je i završila Gimnaziju »Svetozar Marković«, nakon koje je otišla na studij u Beograd. U Gimnaziji je pohađala prirodni smjer, pa je nakon završetka po uzoru na oca razmišljala o arhitekturi, a na koncu se odlučila za studij jezika. 

Željela je studirati što egzotičniji jezik i tako se odlučila za japanski koji je 1996. godine i upisala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Na studiju japanski joj je bio prvi jezik, a engleski drugi kojeg je izučavala. 

»Prije studija o japanskom društvu i kulturi znala tek ponešto kao i ostali moji vršnjaci, poglavito ‘Manga’ stripove, Kurasavine filmove, malo o njihovom pismu, sveukupno ne pretjerano mnogo. Tko zna kako bih se odlučila, da sam uopće slutila koliko je zahtjevno učenje japanskog jezika, pisma i kulture. Poslije četiri godine studija diplomirala sam, primljena sam i na poslijediplomski studij, ali nisam željela gubiti vrijeme, već sam našla posao u Japanu«, priča Dunja Martinović. 

ŽIVOT U JAPANU: Godine 2001. prvi put je otišla raditi u Japan i to u privatnu školu jezika gdje je predavala engleski jezik. Neobičnost juga Japana ostavila je na Dunju jak dojam. Japanci su je odlično prihvatili i gotovo odmah ju je fascinirala njihova organiziranost u poslu. Shvatila je kako se rad i obitelj visoko cijene, dok je sve drugo daleko ispod tih prioriteta. U početku postojalo je razdoblje prilagođavanja, kada je učila od svojih kolega, ali i to je brzo prošlo.

»Svidjelo mi se što se tamo svaki dan prije posla sjedne i dogovara, kako će se raditi i što se do sada uradilo, te kakvi su daljnji planovi. Moj je posao bio da predajem engleski jezik, što se razlikuje od posla u našim privatnim školama po tome što se tamo čak godinama pohađaju sati jezika. Učenici mogu utjecati na to što će se raditi na satu jezika, hoće li se govoriti o glazbi, politici, ili pak vježbati pisanje i slično«, pojašnjava Dunja Martinović.

Do 2003. godine živjela je na Kyushu, nakon čega se odlučila vratiti u Europu. Poslije dvije godine sjajnog iskustva, vježbanja i svladavanja jezika, po njenim riječima, bila je spremna za nove izazove. Po povratku vrijeme je provodila u Budimpešti, kod jednoga dijela njene obitelji, te u Subotici. Nakon sedam mjeseci ipak joj je nanovo proradio neki »crvić« i konkurirala je za novi posao u školi jezika u Japanu. Krajem 2003. godine Dunja je otišla za Mito, koji je 100 kilometara sjevero-istočno od Tokya i još uvijek tamo živi. 

RAZLIČITOSTI: »Na samome početku prvo sam se morala navik-nuti na drugačiju hranu i prebrodila sam borbu s rabljenjem štapića. Sjećam se prva dva mjeseca, sve je letjelo po domu. Sva sreća u početku sam živjela s jednom djevojkom, Japankom Misuzi Kawakubo, s kojom sam i radila i ona mi je bila od jako velike pomoći u prilagođavanju na tamošnji život. U sve me je uputila, od tradicije skidanja cipela, do upoznavanja hrane. U Japanu se mnogo pažnje posvećuje upravo zdravoj ishrani i vremenu uzimanja obroka, premda je i tamo došlo do prodora zapadnjačke brze hrane«, kaže Dunja Martinović. 

Po religijskoj opredijeljenosti Japanci su budisti, ali istodobno i shintoisti. Shintoizam je izvorna japanska filozofija religije, tzv. animizam, koji se zasniva na prožimanju dušom svega što postoji u prirodi. Budizam je sam po sebi iznimno kompliciran, a Dunja je na studiju japanskog jezika naučila samo neke njegove osnove. Naime, vjernici prave spoj budizma i te izvorne religije, koji se prepliću, jer oni odlaze i u jedne i u druge hramove podjednako. Postoji i izvjestan postotak kršćana, ali je on zaista mali. Po Dunjinim riječima, Japance odlikuje vitalnost i lucidnost, a žive u prosjeku do svojih devedesetih godina. 

»U školi na mojim satima nastavu pohađa i jedan djed, koji ima sedamdeset i pet godina. Učenje jezika njemu pričinjava veliko zadovoljstvo jer želi ostati intelektualno aktivan što duže može. Naime, Japanci jako vole putovati i to sebi mogu priuštiti. Mnogi putuju u Europu, te im je potrebno znanje engleskoga jezika, a čak znam neke od njih koji putuju u Hrvatsku. Njima često pričam o našim prostorima i trudim se približiti im tradiciju i kulturu. Rad se doista nagrađuje i u svemu je naglašena preciznost. U životu i u poslu vlada kolektivni duh i koncept ne izdvajanja.  Jednostavno nema velikog izražaja individualnosti, već se kolektivno sluša jedna vrsta glazbe ili gleda jedan žanr filma i slično. Isto tako u poslu, rijetko možete vidjeti Japanaca kako sam radi, gotovo uvijek mu je netko u pomoći. Istodobno, unutar obitelji živi više generacija, jer se stariji smatraju korijenima, djeca se smatraju budućnošću, a roditelji sponom i ta se veza jako cijeni«, pojašnjava Dunja Martinović. Zanimljivo je također što u Japanu punoljetnost nastupa s 20 godina starosti, kao i to što je kod mladih veoma popularno nošenje kimona.

DOČEK NOVE GODINE: U Japanu se doček Nove godine provodi u krugu obitelji, potpuno različito od naših običaja. Trpeza je blagdanska, a bor se ne kiti za Novu godinu, već se pripremaju posebni ukrasi od bambusa i borova, kojima se kiti kapija i kuća. Ponoć se dočekuje unutar obitelji, a nakon dočeka cijela obitelj odlazi u budistički hram gdje se mole do jutra. Tradicionalno se dočekuje izlazak sunca 1. siječnja, što je simbolika novoga početka. Postoje mladalačke proslave Nove godine po velikim gradovima, ali je japanska tradicija dočeka još uvijek vrlo njegovana i mnogi mladi koji ne žive s roditeljima, tu noć provode tradicionalno s njima. Dunja na žalost nikad nije dočekala izlazak sunca 1. siječnja, ali to ima u planu za sljedeći doček. Naime, 2007. godinu dočekala je u Subotici s prijateljima iz mladosti, s kojima je još uvijek u kontaktu. Idućih nekoliko godina Dunja sebe vidi u Japanu, ali misli kako će se ipak vratiti u Europu i negdje raditi, vjerojatno za Japance.