Arhiv tekstova

Puno se polemika, i to s razlogom, pokrenulo oko nedavnoga pogubljenja bivšega iračkoga predsjednika Saddama Husseina vješanjem. I dok je većina svjetskih čelnika i država s razlogom oštro osudila način na koji je Saddam pogubljen, tvrdeći da na taj način neće biti riješeno iračko pitanje, općenito se postavlja pitanje o moralnoj (ne)opravdanosti takvoga čina počinjenog u XXI. stoljeću, koji je kao uobičajeni oblik »kažnjavanja« oslikavao prethodna stoljeća. 

Da podsjetimo, nakon odbijanja iračke vlade da objavi način i vrijeme izvršenja kazne kako bi izbjegla moguće političke napetosti, Saddam koji je s vlasti svrgnut 2003. godine nakon što su Amerikanci izveli invaziju na Irak, pogubljen je 30. prosinca 2006. godine. Pogubljen je unatoč tomu što su Europska unija i humanitarne organizacije kao što su Amnesty International i Human Rights Watch te Saddamovi odvjetnici pozvali na odgodu odnosno neizvršenje smrtne kazne. 

ŽRTVOVANJE ZA IRAK: Prije njenoga izvršenja, Saddam je u pismu izjavio kako će njegovo pogubljenje biti žrtvovanje za Irak te je pozvao Iračane da se ujedine i bore protiv američkih snaga. »Nudim sebe kao žrtvu. Ako svemogući Bog želi, moja duša će me odvesti gdje on naredi kako bih bio s mučenicima«, napisao je Saddam koji je na smrt osuđen 5. studenoga 2006. godine i to za zločine počinjene protiv čovječnosti, a napose zbog ubojstva 148 šiitskih seljaka iz Dujaila tijekom 80-ih nakon neuspjelog pokušaja atentata na njega. 

Saddamov polubrat, bivši šef obavještajne službe Barzan al Tikriti i bivši šef revolucionarnog suda Awad al Bandar također su osuđeni na smrt, ali datum njihova pogubljena pod pritiskom međunarodne zajednice još nije objavljen. Saddam Hussein bio je u bijegu od početka vojne akcije u Iraku, a 13. prosinca 2003. pronađen je u jednom podrumu u blizini Tikrita, njegova rodnog mjesta. Hussein se teretio za kaznena djela koja je počinio tijekom 35 godina koliko je vladao Irakom, i to za »zločine protiv čovječnosti« tijekom ubijanja Kurda (1988.), gušenja šiitske pobune (1991.), rata protiv Irana (1980.-1988.) i invazije Kuvajta (1990.). Tako je Saddam Hussein bio prvi predsjednik jedne arapske zemlje kojem se u zemlji sudilo za zločine protiv vlastitog naroda. 

SNIMKA KOJA JE OBIŠLA SVIJET: Iako ga se s razlogom može nazvati pravim krvnikom i što je pogubljen na krajnje brutalan način, paradoksalna je činjenica da je presuda izvršena na najveći islamski blagdan Kurban Bajram, što zasigurno nije slučajno. Postavlja se pitanje, zar za doživotni zatvor ne bi za Husseina bio najveća moguća kazna? Tu je činjenicu po tvrdnji Saddamova odvjetnika izrekao i sam Saddam izjavivši da je sretan što će umrijeti od ruku svojih neprijatelja i što će biti mučenik, a neće trunuti u zatvoru. 

Cjelovita snimka njegova vješanja u Bagdadu, koja traje 2 minute i 38 sekunda, već je dan nakon njegova pogubljenja 31. prosinca, objavljena na internetu a na njoj se vidi kako svjedoci pogubljenja bivšeg predsjednika nekoliko trenutaka prije smrti uzvikuju ime njegova zakletog neprijatelja. Snimku je mobitelom snimio svjedok pogubljenja. Unatoč tomu što je snimatelj pogubljenja uhićen i po nalogu iračke vlade odgovarat će za to djelo, snimka je ovih dana ubrala i prve žrtve. Jedan od njih je i alžirski 12-godišnji dječak kojega su objesili njegovi prijatelji u igri »vješanja Saddama Huseina«, a slični slučajevi ubijenih dječaka, u igri »vješajmo Saddama« dogodili su se već u nekoliko zemalja, uključujući Sjedinjene Države i Pakistan. »Ništa novo pod suncem«, rekli bi neki, kad se zna da u svijetu ima puno ubojstava i različitih zločina počinjenih upravo po modelu iz nekoga poznatoga filma, serije i sl. 

KRITIČKE OCJENE: Saddam je pokopan 31. prosinca u središtu Ouje blizu Tikrita. Kad je riječ o reakcijama svjetskih čelnika na Saddamovo vješanje, američki je predsjednik George W. Bush ocijenio kako izvršenje presude nad bivšim Husseinom, »nakon poštenog suđenja, predstavlja važan događaj na putu Iraka prema demokraciji i samostalnosti, ali da ono neće zaustaviti nasilje u Iraku«. Mnogi pak političari smatraju kako će njegovo pogubljenje doprinijeti destabiliziranju stanja u Iraku. Najnovije pak ocjene koje su stigle iz Ureda britanskoga premijera Tonyja Blaira govore o tome kako Blair, kojega su inače optužili za nekomentiranje Saddamova pogubljenja, smatra da je način na koji je Saddam pogubljen bio »potpuno pogrešan«. Larry Cox, izvršni direktor Amnesty Internationala u SAD-u ističe pak kako je pogubljenjem zanijekana pravda za bezbrojne žrtve koje su nezamislivo trpjele za vrijeme Saddamova režima, a sada im je uskraćeno pravo vidjeti zadovoljenje pravde. Osudi izvršenja smrtne kazne pridružio se i Vatikan koji ocjenjuje da se time »zločin kažnjava drugim zločinom«. U tom smislu papa Benedikt XVI. je navodeći svoju poruku iz prosinca kojom je obilježio Svjetski dan mira 1. siječnja, istaknuo kako se »poštujući osobu promiče mir« te je pozvao zemlje da rade na ostvarenju svijeta u kojem »svi poštuju ljudska prava«. 

POKRET ZA UKIDANJE SMRTNE KAZNE: Kad već govorimo o nedopustivosti smrtne kazne, drži se da je ona jedna od najstarijih institucija krivičnog prava i da je dugo vremena bila jedino sredstvo koje su drevna ljudska društva imala na raspolaganju u svrhu očuvanja reda i zakona. S razvojem država i njenih institucija, razvile su se i alternative smrtnoj kazni, poput progonstva u prekomorske kažnjeničke kolonije ili instituta doživotnoga zatvora. Time su se stvorili preduvjeti za stvaranje pokreta za ukidanje smrtne kazne, koji je postupno doveo do njenoga ograničavanja i ukidanja u mnogim europskim i zapadnim državama. 

U Republici Hrvatskoj smrtna kazna ukinuta je Božićnim Ustavom 1990. godine. Prema podacima Amnesty Internationala u 2002. godini više je od 3248 osoba osuđeno na smrt u 67 zemalja, a od te brojke izvršenjem smrtne kazne ubijeno je više od 1526 osoba u 31 zemlji svijeta. I crkveni nauk protivi se smrtnoj kazni, a u članku 2266. Katekizma Katoličke Crkve jasno se razlikuje potvrda načela o legitimnosti smrtne kazne i primjeni toga načela u samo »krajnje teškim slučajevima«. Papa Ivan Pavao II. je u enciklici Evangelium vitae (1995.) očitovao svoje protivljenje smrtnoj kazni, govoreći o slučajevima »apsolutne nužnosti«, tj. samo onda kada se ne bi moglo drukčije zaštititi društvo, dodajući da su »takvi slučajevi jako rijetki, ako ne naprosto praktički nepostojeći«. 

Dobar način borbe protiv smrtne kazne bio je i osvijetljen Rimski Colloseum 6. prosinca ove godine, u sklopu talijanske kampanje za zabranu smrtne kazne u cijelom svijetu i kao odgovor na nedavno pogubljenje bivšeg iračkog predsjednika Saddama Husseina. Hoće li upaljeno svjetlo u Colloseumu uspjeti upaliti svjetlo i u savjestima onih koji još uvijek podržavaju smrtnu kaznu? Jer, ma koliko okrutna bila djela nekoga čovjeka još uvijek je jasno da je za svakoga zločinca najveća kazna zapravo osuda na doživotni zatvor.