Arhiv tekstova

Nedavno proslavljene i predstojeće blagdane, katolički i pravoslavni Božić, muslimanski Kurban Bajram, i židovsku Hanuku, mnogi obilježavaju kao nezaobilazni dio svoje tradicije, kao jedan od rijetkih povoda da obitelj, sretna i zadovoljna, bude na okupu. Religijska konotacija za neke je manje, a za druge više važna. 

Ovoga puta sagledat ćemo ulogu i značaj religije, kao snažnog kohezijskog čimbenika u društvu, kao nečega što trajno spaja pojedinca, obiteljske vrijednosti, tradiciju, širu zajednicu u kojoj živimo, kao i cjelokupno čovječanstvo.

ČIMBENIK IDENTIFICIRA-NJA: Važno je u početku napisati da se religija može promatrati iz više kutova. Jednako su bitni i teološki, odnosni vjerski, i sociološki, i politički, i antropološki pristup. Mi ćemo se ovdje najviše baviti kombinacijom posljednja tri. 

Za latinsku riječ religio vjeruje se da predstavlja korijen današnje riječi religija, i da znači poštivanje ili savjesnost. Različiti su znanstvenici uzimali različite markere pri definiranju samog pojma. Za neke su značajniji bili podrijetlo i tradicija, za druge jezik, pa historija, običaji, itd. I dok je srednjovjekovno razdoblje obilježila dominacija religijskog nad svetim, dotle je Prosvjetiteljstvo donijelo nešto sasvim novo – opći trend sekularizacije i prevagu svjetovnog. Tek u posljednja dva desetljeća religija ponovno postaje snažan faktor legitimiziranja i identificiranja, i taj se period naziva »buđenje religija«. Ova se pojava vezuje najviše za islamske zemlje, i uglavnom se shvaća kao oporba zapadnim vrijednostima i reakcija na sekularizam, moralni relativizam, s jedne, kao i reafirmacija vrijednosti poretka, discipline, rada, i ljudske solidarnosti s druge strane. 

»Buđenje religija« poklopilo se i s padom komunizma, i propasti jedne ideologije koja nije opstala više od polovice stoljeća. U poremećenom sustavu vrijednosti religija je postala zamjenska ideologija, sredstvo identificiranja, ali i zlouporabe kada govorimo o ratovima na teritoriju bivše Jugoslavije. 

TRI SHVAĆANJA: »Religija je dio kulturnih odnosa u danom društvu«, piše sociolog religije Ivan Cvitković, »i ona kao takva ispunjava više funkcija.« Integrativna uloga je po njegovu mišljenju najvažnija, za razliku od dezintegrativne koja se može objašnjavati putem definiranja identiteta i formiranja personalnog identiteta. Religija je, dalje, osnova socijalne stratifikacije, važna je za društvenu interakciju, ima ulogu kompenzirajućeg za vrijeme kriza, i ima snažnu etičku crtu. 

Religija može biti shvaćena na različite načine. Po Jeremy T. Gunu, tri su najznačajnija – religija shvaćena kao vjerovanje, zatim religija shvaćena kao identitet, i treće, kao način života. Religija kao vjerovanje odnosi se na onu vrstu vjerovanja i strasti koju ljudi posjeduju kada je u pitanju njihov odnos prema Bogu, istini, vjeri, savjesti, itd. Ovo je religija shvaćena u potpuno teološkom smislu. Poveznica i specijalni odnosi pojedinca sa specifičnom skupinom važni su kada govorimo o religiji shvaćenoj kao identitetu. U ovom smislu religija više ne inzistira na zajedničkim osjećanjima, vjerskim porukama, i više je usmjerena na zajedničku historiju, kulturu, etnicitet i tradiciju. Treće lice religije je njeno shvaćanje kao sveobuhvatnog načina života. Sukladno tome, religija je prisutna svuda, u svakodnevnim aktivnostima, ona dominira svjetovnim, ona je sadržana u ritualima, u običajima, u tradiciji, ništa u ovom svijetu nije izvan nje. Na ovaj način Islam još uvijek tretiraju njegovi sljedbenici, i to je najveća zamjerka reformatora druge na svijetu religije po broju svojih vjernika.