Arhiv tekstova

Od 5000 žitelja Sonte župu tvori oko tri i pol tisuće vjernika-katolika, od kojih se na posljednjem popisu pučanstva 3000 izjasnilo Hrvatima. Njihov duhovni pastir, vlč. Željko Augustinov, devetu je godinu na čelu ove velike župe. Susret i razgovor s njim odaje jednostavna i dobroćudna čovjeka, čovjeka koji zna slušati, ali i čovjeka koji će pronicavim odgovorima pokazati sugovorniku kako je u svakom momentu u srži svih problema zajednice kojoj pripada. Čovjek je koji će, iako i sam teško narušenog zdravlja,  bolesnom pružiti utjehu, opijenom otrežnjenje, gladnom kruh. Isto tako, čovjek je koji živi u svim porama hrvatske nacionalne zajednice. Veliki je prijatelj kulturne zaostavštine predaka, riječju i djelom snažno podupire rad mjesne Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija«, čiji je i član. 

 

HR: Kakav je bio razvojni put od dječaka Željka iz Vajske, do svećenika, vlč. Željka Augustinova?

Dječak Željko bio je sin prvijenac u imućnoj vaištanskoj obitelji Augustinov. Otac mi je bio mesar, a majka kućanica. Oboje katolici, oboje Hrvati – Šokci, oboje su uvijek bili ponosni na svoje podrijetlo. I ja sam uvijek s ponosom isticao tko sam i što sam. Obitelj mi je bila imućna, tako da nikom od nas novac nije značio ništa osobito. U svećeništvo sam se zaljubio ministrirajući. Gledajući staroga vlč. Topalića, koji je godinama bio naš župnik, dobio sam želju da i ja, kako se to onda govorilo, čitam svete mise. To me je privuklo, to sam nakon škole i uspio ostvariti i, evo već ni sam ne znam koliko godina i dana držim svete mise na slavu Bogu i na spasenje svoje duše i duša koje su mi Božjom milošću povjerene.

HR: U koliko ste župa do sada bili na službovanju i kakva sjećanja nosite iz njih?

Četiri sam godine bio kapelan u Bačkom Monoštoru, osam godina župnik u Futogu, pet godina u Bačkom Bregu, sedam godina u Baču i ovo mi je deveta godina u Sonti. Osim Futoga, ostale su bile šokačke župe, što bi rekli – moj svijet i moj mentalitet. Iz svih župa imam samo lijepa sjećanja. Istina, bilo je i ružnih zbivanja, no njih sam uvijek nastojao potisnuti iz sjećanja, ne opterećivati se negativnim nabojima, ne trovati dušu grijehom. Tako je svaka župa u kojoj sam službovao ostavila dubok, ali i lijep trag u mojoj duši.

HR: Dojam je da Vas je veliki dio Sonćana primio raširenih ruku i otvorena srca, a nasuprot njima, jedna manja skupina je od samog Vašeg dolaska pokazivala otvorenu odbojnost. U jednom trenutku čak je došlo i do neumjesnih prozivki putem žutog tiska, na koje ni do danas niste javno odgovorili. Zbog čega?

Naše je pravilo da na kritike toga tipa ne odgovaramo. Mi kao svećenici živimo svoj osobni život, onako kako smo se opredijelili i kako smo poučeni i radimo svoj posao sukladno mandatu dobivenom od biskupa. Mogu slobodno reći da nisam prekršio niti jednu biskupovu direktivu i to je za moju savjest dovoljno. O kritičarima ne bih, svatko od nas će za svoje grijehe položiti račune Svevišnjem.

HR: Najteže godine po hrvatski puk na ovim prostorima proveli ste u Baču i u Sonti. Kako ste, skupa sa svojim župljanima, preživjeli ova vremena?

U Bač sam došao samim početkom rata i tu ostao sve do tzv. mirne reintegracije Slavonije. Rat nitko nije očekivao, nitko nije mogao pretpostaviti onakve manifestacije zla. Svaka je jedinka bila prisiljena da se osobno opredijeli spram njih, da sama snosi posljedice svojega izbora. Ono što nikad neću zaboraviti, uradili su mladići, vojni obveznici iz Općine Bač. Kad su skupljeni i pozvani pod oružje, jednostavno su ga odbili uzeti. Kako sam poslije čuo oni su bili jedini u cijelom Podunavlju koji su odbili uzeti oružje, koji su odbili otići u rat, ne razmišljajući koju bi cijenu mogli platiti i kakve posljedice pretrpjeti. 

U Sontu sam došao poslije svega najgorega. Ljudi su se oporavili od rata u kojemu, po riječima tadašnjeg vodstva, Srbija nije sudjelovala, no ni do danas se nismo ekonomski oporavili. Pokušavamo pristojno živjeti, no, kako vidim, to nam baš i ne ide najbolje. Mladi opet u velikom broju odlaze, najčešće u Hrvatsku, no ovoga puta ne zbog rata, ne zbog pritisaka, jednostavno odlaze, pučki rečeno, trbuhom za kruhom. Oni koji ostaju sve su bezvoljniji, a  sirotinje je sve više. Sve je manje krštenja, a više sprovoda i krajnje je vrijeme za izlazak iz letargije, krajnje je vrijeme za promjene koje će donijeti boljitak dolazećim generacijama.

HR: Promjenom vladajuće garniture u Srbiji 2000. godine uspostavljaju se demokratski odnosi u mnogim sferama. Hrvati konačno i zakonski postaju nacionalna manjina u ovoj državi. Kako ste doživjeli transformaciju od pripadnika državotvornoga naroda do pripadnika nacionalne manjine?

Osobno, s tim pitanjem nemam problema. Svjestan sam da svatko ima pravo na opredjeljenje, pravo na političko mišljenje i izražavanje, ali ga ja kao svećenik baš i ne rabim. Naš puk ima jedan drugi i to jako veliki problem, koji se zove – izbori. Izbori su nešto što je nekad bio vrhunac težnje u mnogim zajednicama. Svaki pojedinac i svaka zajednica trebali su imati plan koga će izabrati i što će, u stvari, izabrani predstavljati. Toga kod nas nema. Sonćani su se, svjesno ili nesvjesno, odricanjem od prava glasovanja u jako velikom postotku, stavili na stranu svojih političkih protivnika i zbog toga krivce ne trebamo tražiti u drugima, nego u sebi. Moramo, prije svega, raskrstiti sa svojim zabludama i shvatiti da pripadnost bilo kojoj nacionalnoj manjini nije nikakav hendikep, poglavito ne politički i da sebe u svakom trenutku moramo gledati kao ravnopravnog partnera svim političkim opcijama. 

HR: U vrijeme obnašanja vlasti od strane DOS-ove garniture uveden je i vjeronauk u škole. Kako ste primili taj potez?

Prvo, drago mi je što je ispravljena velika nepravda. Bez obzira na bilo čije mišljenje, to su europski standardi. Istina, europski standardi se kod nas baš i ne uvode uvijek dragovoljno, ali ovaj jest. Mi imamo svoje pomoćnike, pastoralne suradnice – katehistice koje su taj posao prihvatile i ja sam glede njihova rada u cijelosti zadovoljan. Osobito sam zadovoljan zbog toga što su konačno roditelji katolici shvatili tko su i što su i skoro su svi upisali svoju djecu na vjeronauk.

HR: Ljetos su vijećnici SO Apatin jednoglasno usvojili promjenu općinskoga Statuta u odjeljku kojim je regulirana uporaba jezika i pisma na području Općine, tako da je u Sonti od tada u službenoj uporabi, osim srpskog i hrvatski jezik i pismo. Dojam je da se na donošenju odluke i stalo. Postoji li, po Vašem mišljenju, prostor za pojačanje aktivnosti glede konzumiranja manjinskih prava i tko bi te aktivnosti trebao inicirati? 

Prostor svakako postoji i to veliki. Mislim da bi  vodstvo DSHV-a u tom prostoru trebalo pronaći svoju ulogu i svoje mjesto, aktivirati se i preuzeti lidersku poziciju u pregovorima s predstavnicima lokalne vlasti, kako u Sonti, tako i u Općini Apatin. Tema za razgovor ima puno, teško je reći koja je najvažnija. Naši prioriteti su svakako školstvo, informiranje i kultura. U školstvu i kulturi ima pomaka, iako ne dovoljno. Mislim da je jako loše riješeno financiranje kulture, da nema ravnopravnog tretmana manjinskih institucija kulture sa ostalima. Na području informiranja u Općini Apatin nema nas uopće. Imamo Radio-Apatin i Glas komune, koje sluša i čita jako veliki postotak Sonćana i svakako bi trebalo vršiti snažan politički pritisak na tijela lokalne uprave kako bi nam omogućili dobivanje vremena i prostora u ovim glasilima. Sve u svemu, moramo se maksimalno aktivirati, moramo se sami izboriti za konzumiranje prava koja nam zakon garantira, jer nitko nam ih neće još i silom nametati. 

HR: U Sonti djeluju tri legitimne institucije hrvatske nacionalne zajednice: Katolička crkva, Mjesna organizacija DSHV-a i KPZH »Šokadija«. Na kojoj razini je njihova međusobna suradnja?

Iskreno ću reći, nije idealna. Puno toga dalo bi se popraviti, samo ako to i želimo. Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da sjednemo s otvorenim kartama za stol, da se pogledamo u oči i utvrdimo tko koga i zbog čega ne trpi, što je zadaća svake od ovih institucija a što zajednička, što su dnevnopolitički interesi pojedinaca, a što su stvarni interesi hrvatske nacionalne zajednice u Sonti. Sonta je malo mjesto, u kojemu svatko svakoga zna i po nas je jako loše to što je svima u selu poznato da baš i ne surađujemo najbolje. Trebat će nam jako puno zajedničkoga djelovanja, kako bismo i sebi i drugima dokazali da možemo zajednički raditi na dobrobit naše zajednice. 

HR: Većina pripadnika intelektualne elite hrvatske nacionalne zajednice u Sonti nije angažirana niti u politici, niti u kulturi, a dobar dio ne da se vidjeti niti u crkvi. Kako objašnjavate tu njihovu inertnost?

Pitanje posjećivanja crkve, pitanje iskazivanja svojega vjerskoga stava, osobno je pitanje svakoga čovjeka. U odgovoru može biti povezana i paralela s nacionalnim pitanjem, pa i s pitanjem čovjekove svijesti. Nekada školska sprema pomaže čovjeku u lakšem iskazivanu svojih opredjeljenja, no nikako nije i presudna. Nije bitno koliko je tko školovan, nego je bitno koliko tko želi živjeti svoju vjeru javno i slobodno. Isto tako nije bitno koliko tko znači u našem mjestu, nego koliko želi značiti kao Hrvat u Sonti. Svatko uvijek ima pred sobom otvoreno pitanje i svatko sam može sebe promaknuti. 

Žalosno je reći da smo kao Hrvati u Sonti skoro na intelektualnoj ništici, ali tu ima puno problema i puno razloga: i podrijetlo i naslijeđe i bivši režimi i ovaj novi, ipak nesređeni višestranački režim, sve to povlači nešto svoje. Ima tu i ucjena i posljedica i čovjek jednostavno misli da će mu biti lakše ukoliko se deklarativno ne opredjeljuje, ali u stvari ne shvaća da je to nekima i cilj: »Ne moraš ti biti to, ali nemoj ni ovo«. 

HR: Od svađa i podjela unutar hrvatske nacionalne zajednice nisu imuni niti pojedinci u Sonti. Kako je, po Vašem mišljenju, moguće da ljudi koji su donedavno javno vrijeđali pripadnike seoskih hrvatskih institucija danas ne samo da posjeduju hrvatsku domovnicu i putovnicu, nego i radom u Republici Hrvatskoj svojim obiteljima osiguravaju egzistenciju?

Tu već ima više tema. Osnovno je pitanje – pitanje časti. Nije mi jasno kako netko može biti pljuvač, a ne shvaćati da pljuje sam sebi u lice? To je pitanje elementarne kulture i ne znam što bih još dodao. Drago mi je da mnogi pokušavaju svoju materijalnu egzistenciju popraviti odlaskom na privremeni ili stalni radni boravak u Hrvatskoj, ali bih postavio opet isto pitanje: zašto ne bi mogli raditi i ovdje? 

HR: Nedavno je u Apatinu otvoren tržni centar privatne tvrtke KTC d.o.o. iz Križevaca, Republika Hrvatska. Od pedesetak uposlenika svega je troje Sonćana, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo i razočarenje među pripadnicima hrvatske nacionalne zajednice u ovom mjestu. Što o tome mislite?

I prije je na ovim prostorima bilo angažirano više gospodarstvenih subjekata iz Hrvatske koji su nešto radili, ali se, kao i u ovom slučaju, nije vodilo malo više računa o upošljavanju pripadnika hrvatske nacionalne zajednice. Ne znam zašto je to tako, samo mogu reći da mi je jako žao što je tako. Budući da ova država, domicilna, nedovoljno skrbi o nacionalnim manjinama, ljudi su polagali nadu u solidarnost subjekata matične države. Možda su u slučaju robnog centra KTC zakazali i politički čimbenici naše nacionalne zajednice, možda su trebali na vrijeme reagirati, ne možemo čekati slamku spasa danas iz Subotice, sutra iz Križevaca, prekosutra ne znam otkuda. Moramo biti politički puno agresivniji, moramo snagom svojega duha svima pokazati da postojimo, da smo tu i da smo nezaobilazan čimbenik u svim zbivanjima, kako u Sonti, tako i u Općini Apatin. Ljudi na neki način očekuju da se netko založi za njih, da se izbori za njihovu ravnopravnost s pripadnicima većinskog naroda u svim segmentima života, od kojih je upošljavanje momentalno najbolnija tema. Taj netko bi morao biti onaj koji se opredijelio za bavljenje politikom. U ovom slučaju ljudi  se s pravom osjećaju izdanim i prevarenim. 

HR: Kakva je suradnja Katoličke crkve i lokalne vlasti na razini sela?

Teško je govoriti o suradnji, jer za suradnju su potrebne dvije raspoložene strane. Od strane tijela Mjesne zajednice stalno se ističe problem groblja, no, ja tu ne vidim nikakav problem. Jednostavno, vlasnik groblja u Sonti je Katolička crkva. U nekim drugim mjestima vlasnik groblja je mjesna zajednica ili općina, pa je to onda pod ingerencijom njihove uprave ili u sklopu lokalnog komunalnog poduzeća. Zbog čega se u Sonti ovo pitanje povremeno aktualizira i želi od njega napraviti problem iako to nije, ja ne znam odgovor. 

HR: Jako je upitna ravnopravnost Katoličke i Srpske pravoslavne crkve u raspodjeli sredstava iz proračuna Mjesne zajednice. Kakva su Vaša saznanja glede ovoga problema? 

Prigodom formiranja mjesnog samodoprinosa rečeno mi je da će 4 posto ići za izgradnju pravoslavne crkve, a 1 posto za potrebe Katoličke crkve. Isto tako, rečeno mi je da je 1 posto iznos od 500.000 dinara, a po toj matematici 4 posto je 2 milijuna. Sad mene doista zanima na što je utrošeno tih 500.000 dinara, jer izgleda da tu leži glavni problem. Čini mi se da netko nešto zataškava. Ima li i moj kolega iz pravoslavne crkve iste sumnje, doista bih želio čuti i vidjeti. 

HR: Veliki broj Sonćana iselio se tijekom ratnih devedesetih u Hrvatsku, poglavito u Slavoniju. Jeste li u kontaktima s njima?

Kao svećenik, s njima kontaktiram onoliko, koliko to oni dolaskom u Sontu, odnosno u našu župnu crkvu, sami žele. Skupa s KPZH »Šokadija« čiji sam član, povremeno na njihov poziv odem na gostovanje u njihova nova mjesta stanovanja, obično tamo služim misu, naš pjevački zbor pjeva stare crkvene napjeve, a folklorni ili dramski odjel su zaduženi za večernji program. Nakon toga lijepo se družimo i to je to.  

HR: Kakve su, po Vašem mišljenju, daljnje perspektive hrvatske nacionalne zajednice u Sonti i gdje u toj pripovijesti vidite sebe?

Perspektiva u Sonti postoji, ipak je to selo s tri tisuće Hrvata. Te tri tisuće bi se jednostavno trebale spustiti na zemlju i shvatiti da nas nema ni više, ali ni manje. Iako smo nacionalna manjina, po Zakonu o lokalnoj upravi u Sonti smo većina. Prema tome, pitanje je samo koga ćemo izabrati da nas zastupa u općinskoj vlasti. Ovi koji danas obnašaju vlast u Sonti i zastupaju nas u SO Apatin očito nisu izvršili svoju zadaću. Istina,  predstavljaju se kao Hrvati, no te tvrdnje ne podupiru i djelima. Jako je lijepo što nazoče paljenju Badnjaka ispred pravoslavne crkve, a još ljepše bi bilo i da prisustvom polnoćki pokažu malo poštovanja za zajednicu kojoj po vlastitim tvrdnjama i pripadaju. Na sreću, djela su iskrenija od riječi, a sve je više glasača koji se na sljedećim izborima ne namjeravaju opredijeliti za neku od opcija zbog slatkih riječi, nego upravo zbog djela. 

U perspektivama Sonte sebe teško mogu vidjeti, pošto je izvjesno da ću zbog narušena zdravlja uskoro biti prinuđen napustiti ovo selo.