Arhiv tekstova

Od 5000 žitelja Sonte župu tvori oko tri i pol tisuće vjernika-katolika, od kojih se na posljednjem popisu pučanstva 3000 izjasnilo Hrvatima. Njihov duhovni pastir, vlč. Željko Augustinov, devetu je godinu na čelu ove velike župe. Susret i razgovor s njim odaje jednostavna i dobroćudna čovjeka, čovjeka koji zna slušati, ali i čovjeka koji će pronicavim odgovorima pokazati sugovorniku kako je u svakom momentu u srži svih problema zajednice kojoj pripada. Čovjek je koji će, iako i sam teško narušenog zdravlja,  bolesnom pružiti utjehu, opijenom otrežnjenje, gladnom kruh. Isto tako, čovjek je koji živi u svim porama hrvatske nacionalne zajednice. Veliki je prijatelj kulturne zaostavštine predaka, riječju i djelom snažno podupire rad mjesne Kulturno-prosvjetne zajednice Hrvata »Šokadija«, čiji je i član. 

 

HR: Kakav je bio razvojni put od dječaka Željka iz Vajske, do svećenika, vlč. Željka Augustinova?

Dječak Željko bio je sin prvijenac u imućnoj vaištanskoj obitelji Augustinov. Otac mi je bio mesar, a majka kućanica. Oboje katolici, oboje Hrvati – Šokci, oboje su uvijek bili ponosni na svoje podrijetlo. I ja sam uvijek s ponosom isticao tko sam i što sam. Obitelj mi je bila imućna, tako da nikom od nas novac nije značio ništa osobito. U svećeništvo sam se zaljubio ministrirajući. Gledajući staroga vlč. Topalića, koji je godinama bio naš župnik, dobio sam želju da i ja, kako se to onda govorilo, čitam svete mise. To me je privuklo, to sam nakon škole i uspio ostvariti i, evo već ni sam ne znam koliko godina i dana držim svete mise na slavu Bogu i na spasenje svoje duše i duša koje su mi Božjom milošću povjerene.

HR: U koliko ste župa do sada bili na službovanju i kakva sjećanja nosite iz njih?

Četiri sam godine bio kapelan u Bačkom Monoštoru, osam godina župnik u Futogu, pet godina u Bačkom Bregu, sedam godina u Baču i ovo mi je deveta godina u Sonti. Osim Futoga, ostale su bile šokačke župe, što bi rekli – moj svijet i moj mentalitet. Iz svih župa imam samo lijepa sjećanja. Istina, bilo je i ružnih zbivanja, no njih sam uvijek nastojao potisnuti iz sjećanja, ne opterećivati se negativnim nabojima, ne trovati dušu grijehom. Tako je svaka župa u kojoj sam službovao ostavila dubok, ali i lijep trag u mojoj duši.

HR: Dojam je da Vas je veliki dio Sonćana primio raširenih ruku i otvorena srca, a nasuprot njima, jedna manja skupina je od samog Vašeg dolaska pokazivala otvorenu odbojnost. U jednom trenutku čak je došlo i do neumjesnih prozivki putem žutog tiska, na koje ni do danas niste javno odgovorili. Zbog čega?

Naše je pravilo da na kritike toga tipa ne odgovaramo. Mi kao svećenici živimo svoj osobni život, onako kako smo se opredijelili i kako smo poučeni i radimo svoj posao sukladno mandatu dobivenom od biskupa. Mogu slobodno reći da nisam prekršio niti jednu biskupovu direktivu i to je za moju savjest dovoljno. O kritičarima ne bih, svatko od nas će za svoje grijehe položiti račune Svevišnjem.

HR: Najteže godine po hrvatski puk na ovim prostorima proveli ste u Baču i u Sonti. Kako ste, skupa sa svojim župljanima, preživjeli ova vremena?

U Bač sam došao samim početkom rata i tu ostao sve do tzv. mirne reintegracije Slavonije. Rat nitko nije očekivao, nitko nije mogao pretpostaviti onakve manifestacije zla. Svaka je jedinka bila prisiljena da se osobno opredijeli spram njih, da sama snosi posljedice svojega izbora. Ono što nikad neću zaboraviti, uradili su mladići, vojni obveznici iz Općine Bač. Kad su skupljeni i pozvani pod oružje, jednostavno su ga odbili uzeti. Kako sam poslije čuo oni su bili jedini u cijelom Podunavlju koji su odbili uzeti oružje, koji su odbili otići u rat, ne razmišljajući koju bi cijenu mogli platiti i kakve posljedice pretrpjeti. 

U Sontu sam došao poslije svega najgorega. Ljudi su se oporavili od rata u kojemu, po riječima tadašnjeg vodstva, Srbija nije sudjelovala, no ni do danas se nismo ekonomski oporavili. Pokušavamo pristojno živjeti, no, kako vidim, to nam baš i ne ide najbolje. Mladi opet u velikom broju odlaze, najčešće u Hrvatsku, no ovoga puta ne zbog rata, ne zbog pritisaka, jednostavno odlaze, pučki rečeno, trbuhom za kruhom. Oni koji ostaju sve su bezvoljniji, a  sirotinje je sve više. Sve je manje krštenja, a više sprovoda i krajnje je vrijeme za izlazak iz letargije, krajnje je vrijeme za promjene koje će donijeti boljitak dolazećim generacijama.

HR: Promjenom vladajuće garniture u Srbiji 2000. godine uspostavljaju se demokratski odnosi u mnogim sferama. Hrvati konačno i zakonski postaju nacionalna manjina u ovoj državi. Kako ste doživjeli transformaciju od pripadnika državotvornoga naroda do pripadnika nacionalne manjine?

Osobno, s tim pitanjem nemam problema. Svjestan sam da svatko ima pravo na opredjeljenje, pravo na političko mišljenje i izražavanje, ali ga ja kao svećenik baš i ne rabim. Naš puk ima jedan drugi i to jako veliki problem, koji se zove – izbori. Izbori su nešto što je nekad bio vrhunac težnje u mnogim zajednicama. Svaki pojedinac i svaka zajednica trebali su imati plan koga će izabrati i što će, u stvari, izabrani predstavljati. Toga kod nas nema. Sonćani su se, svjesno ili nesvjesno, odricanjem od prava glasovanja u jako velikom postotku, stavili na stranu svojih političkih protivnika i zbog toga krivce ne trebamo tražiti u drugima, nego u sebi. Moramo, prije svega, raskrstiti sa svojim zabludama i shvatiti da pripadnost bilo kojoj nacionalnoj manjini nije nikakav hendikep, poglavito ne politički i da sebe u svakom trenutku moramo gledati kao ravnopravnog partnera svim političkim opcijama. 

HR: U vrijeme obnašanja vlasti od strane DOS-ove garniture uveden je i vjeronauk u škole. Kako ste primili taj potez?

Prvo, drago mi je što je ispravljena velika nepravda. Bez obzira na bilo čije mišljenje, to su europski standardi. Istina, europski standardi se kod nas baš i ne uvode uvijek dragovoljno, ali ovaj jest. Mi imamo svoje pomoćnike, pastoralne suradnice – katehistice koje su taj posao prihvatile i ja sam glede njihova rada u cijelosti zadovoljan. Osobito sam zadovoljan zbog toga što su konačno roditelji katolici shvatili tko su i što su i skoro su svi upisali svoju djecu na vjeronauk.

HR: Ljetos su vijećnici SO Apatin jednoglasno usvojili promjenu općinskoga Statuta u odjeljku kojim je regulirana uporaba jezika i pisma na području Općine, tako da je u Sonti od tada u službenoj uporabi, osim srpskog i hrvatski jezik i pismo. Dojam je da se na donošenju odluke i stalo. Postoji li, po Vašem mišljenju, prostor za pojačanje aktivnosti glede konzumiranja manjinskih prava i tko bi te aktivnosti trebao inicirati? 

Prostor svakako postoji i to veliki. Mislim da bi  vodstvo DSHV-a u tom prostoru trebalo pronaći svoju ulogu i svoje mjesto, aktivirati se i preuzeti lidersku poziciju u pregovorima s predstavnicima lokalne vlasti, kako u Sonti, tako i u Općini Apatin. Tema za razgovor ima puno, teško je reći koja je najvažnija. Naši prioriteti su svakako školstvo, informiranje i kultura. U školstvu i kulturi ima pomaka, iako ne dovoljno. Mislim da je jako loše riješeno financiranje kulture, da nema ravnopravnog tretmana manjinskih institucija kulture sa ostalima. Na području informiranja u Općini Apatin nema nas uopće. Imamo Radio-Apatin i Glas komune, koje sluša i čita jako veliki postotak Sonćana i svakako bi trebalo vršiti snažan politički pritisak na tijela lokalne uprave kako bi nam omogućili dobivanje vremena i prostora u ovim glasilima. Sve u svemu, moramo se maksimalno aktivirati, moramo se sami izboriti za konzumiranje prava koja nam zakon garantira, jer nitko nam ih neće još i silom nametati. 

HR: U Sonti djeluju tri legitimne institucije hrvatske nacionalne zajednice: Katolička crkva, Mjesna organizacija DSHV-a i KPZH »Šokadija«. Na kojoj razini je njihova međusobna suradnja?

Iskreno ću reći, nije idealna. Puno toga dalo bi se popraviti, samo ako to i želimo. Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da sjednemo s otvorenim kartama za stol, da se pogledamo u oči i utvrdimo tko koga i zbog čega ne trpi, što je zadaća svake od ovih institucija a što zajednička, što su dnevnopolitički interesi pojedinaca, a što su stvarni interesi hrvatske nacionalne zajednice u Sonti. Sonta je malo mjesto, u kojemu svatko svakoga zna i po nas je jako loše to što je svima u selu poznato da baš i ne surađujemo najbolje. Trebat će nam jako puno zajedničkoga djelovanja, kako bismo i sebi i drugima dokazali da možemo zajednički raditi na dobrobit naše zajednice. 

HR: Većina pripadnika intelektualne elite hrvatske nacionalne zajednice u Sonti nije angažirana niti u politici, niti u kulturi, a dobar dio ne da se vidjeti niti u crkvi. Kako objašnjavate tu njihovu inertnost?

Pitanje posjećivanja crkve, pitanje iskazivanja svojega vjerskoga stava, osobno je pitanje svakoga čovjeka. U odgovoru može biti povezana i paralela s nacionalnim pitanjem, pa i s pitanjem čovjekove svijesti. Nekada školska sprema pomaže čovjeku u lakšem iskazivanu svojih opredjeljenja, no nikako nije i presudna. Nije bitno koliko je tko školovan, nego je bitno koliko tko želi živjeti svoju vjeru javno i slobodno. Isto tako nije bitno koliko tko znači u našem mjestu, nego koliko želi značiti kao Hrvat u Sonti. Svatko uvijek ima pred sobom otvoreno pitanje i