Zatrčo se u vračanju
Svi znate da kod nas Bunjevaca narodni običaja ima i na pritek, a za svaki gôd ponajviše. Tako se od običaja zna šta mora bit za večeru na Badnje veče i kojim redom se šta troši. I tu je običaja toliko da red nije jednak ni u svim bunjevačkim selima. Gra čorbe mora bit svagdi, a iza nje na jednom mistu dođe sa sirom nasuvo i riba, pa skuvane suve šljive, na drugom mistu ima pupačke, na trećem čikmaka. Ima i gatanja i vračanja kako u kojem selu, al ko što je običaj da za to veče mora biti gra čorbe u svakoj kući, tako je valjda svudan običaj i to da prija večere svaki razbije po jedan or, i kaki je or tako će bit u kući zdravlje i godina.
Starovinski ljudi su virovali u to, pa jedan domaćin izabere or koji je naoko bio lip, jedar. Svi oko astala uzeli po or pa bi dica da prva rascipe svoje, al starešina kuće ne da. On će prvi gatat i vračat. Ko veli: njegov or je cigurno zdrav, pa nek s takim orom bude vračka za cilu kuću.
Uzo nož, počo rastavljat lupinju i kaže:
– Daj, Bože, da nam je ova godina tako zdrava i berićetna kako je zdrav ovaj or!
Rič kaže, or rascipio, a kad ga je pogledo imo je šta vidit: or sav truo i plisniv!
Siroma domaćina se prvo zblenio ko da je zanimio, pa još kad je vidio kako su dica rascipila sve do jednog zdrave orase, on poviko ko da kola odu isprid njeg:
– Bože, Bože, ta ne slušaš ti valjda na jednu ovaku matoru ludu ko što sam ja?! Bolje pogledaj na ovu dicu, jel je moje vrime i tako već prošlo, pa danas jesam sutra nisam, a oni rastu pa će temelji i tako ostat na njima.
Pričala Ilka Manjok
Hrvatske narodne pripovijetke, 1957.