Arhiv tekstova

Sam naziv »Šokci« – Solinjaci, koji žive u pokrajini Soli, nalazimo već u Bosni u XII. i XIII. stoljeću. Šokac – Solinjak, onaj koji je iz zemlje Soli, kao Rac – Rasijan iz Raške, tj. iz Srbije. Tada nisu postojale nacije u današnjem smislu, već su se ljudi zvali po zemlji iz koje dolaze. To imamo čak i nakon Bečkoga rata (1697.), selo Mađari kod Priboja, koje čine doseljenici Muslimani iz južne Ugarske.

Bosna je tada mali središnji dio, zapadni dio je bio Hrvatska i pripadao je Zagrebačkoj biskupiji, sjeverni dio Usora i Soli su dio Slovinja – Slovinske zemlje (Slavonije – Posavske Hrvatske). 

Mađarski kraljevi uspostavljali su svoju vlast u Bosni i uz podršku Pape učvršćivali Katoličku crkvu nasuprot bosanskih krstijana. Teške borbe trajale su dva i pol stoljeća. Bosna je bila raspolovljena zemlja – dvije suprotstavljene strane – dva pola – dvije pokrajine. Bošnjaci krstijani u srednjoj Bosni nasuprot Šokaca – Solinjaka, katolika u sjevernom dijelu, pokrajine Usora i Soli. Tu se pojavljuje naziv Šokac kao sinonim za katolika nasuprot krstijana Bošnjaka. Biskupija je u Bosni osnovana prije 1089. (Brdo, Vrhbosna) i bila je uvijek pod jurisdikcijom Rima. Biskup dominikanac Ponsa 1238. dobio je pravo na desetinu u Usori i Soli i posjede u Đakovu. I tu se morao 1252. skloniti na svoje posjede u Đakovu bosanski biskup da ga ne ubiju krstijani. Bosanski biskupi se više nikad nisu vratili u Bosnu. 

Zanimljiv je podatak da je u ime kralja baš bačko-kaločki nadbiskup podigao više tvrđava u Bosni za obranu katoličke vjere i istrebljivanje krivovjeraca, tj. krstijana 1239. godine. 

 

Za Kulina bana

 

Od 1180. vladao je Bosnom čuveni Kulin ban (»za Kulina bana«), pojam dobrih vremena. Kulin ban je bio mudar i dobar političar, priznavao je vlast ugarskih i hrvatskih vladara, ali je bio vrlo samostalan i bosanski krstijan (pataren – bogumil). 

Bosanski su krstijani pripadali manihejskom dualističkom pokretu koji je postojao i u istočnoj i u zapadnoj crkvi, kad su iz Bizanta protjerani, u Bugarskoj su se zvali bogumili. U Srbiji su ih zvali babuni, torbari, a veliki župan Stevan Nemanja drastično ih je istrebljivao. Na zapadu su poznati kao katari, patareni, albingezi, valdezi... Bosanski su krstijani imali na zapadu veliki ugled. Na jednoj sinodi katara u južnoj Francuskoj za jednog bosanskog djeda su rekli: »To je naš papa« (djed je bio najviši rang krstijana, niži su bili starci, gosti).

Početkom XIX. stoljeća još ih je bilo kod Konjica i Jablanice, a 1878. Austrija je kod Vareša zatekla posljednju obitelj krstijana. 

Bosanski krstijani su se 1203. pred bačko-kaločkim nadbiskupom odrekli zabluda i prihvatili katolički nauk, ali u biti su i dalje ostali patareni. To je vrijeme kada su mađarski kraljevi bili uz Vukana Nemanjića nasuprot Stefana Prvovenčanog, koga je njegov otac odredio za vladara, a kojeg je dukljanski katolički biskup u ime pape okrunio za prvog srpskog kralja. Papa je bio za zakonitoga Stefana, koji mu je bio lojalan i zamjerio se Mađarima koji su podržavali Vukana. Nakon što se najmlađi sin Rastko (Sava) vratio u Srbiju sa Svete gore Atos, preveo je Stefana u pravoslavlje. 

 

Ime pape na ploči

 

U Bosni je 1232. bio ban Matej Ninoslav, također krstijan, a usorski je knez bio Sibislav, katolik, za kojeg je papa Grgur IX. rekao kako je »ljiljan među trnjem«. Ime tog pape imamo na ploči, na ulazu u samostan u Baču, koji je potvrdio bolnicu u Baču. Nakon neuspjeha misija dominikanaca koji su bili u službi mađarskih vladara u Bosni, 1291. misije u Bosni preuzimaju franjevci, koji nisu bili u službi nikakve vlasti ni vladara, već su kroz jednostavnost, poniznost i siromaštvo – sve isto kao krstijani, zadobili povjerenje naroda i imali vidan uspjeh. Stoga 1330. sve misije u Bosni i šire od Jadrana do Crnoga mora papa predaje franjevcima. Godine 1339. u Bosni boravi i sam general Franjevačkoga reda i osniva samostalno Vikariju »Bosne Srebrene«, po Srebrenici. Jedina naselja koja su sličila gradovima bila su uz rudnike. Srebrenica je dobila ime po rudniku srebra. 

Već za vrijeme Vikarije turski odredi upadaju u Bosnu, 1418. pali su Višegrad i Sokol, 1436. pod Turke padaju Srebrenica i Zvornik. U to doba svi franjevački samostani u Srijemu, Bačkoj i Slavoniji dio su Bosne Srebrene. Vikari iz Bačke: fra Blaž de Zalka (vikar od 1420.-29.), fra Ivan iz Baje (1438.-44.) imao dopuštenje da podigne u Ugarskoj 7 samostana na mjesto 16 u Bosni koje su porušili Turci; fra Fabijan iz Bača (vikar od 1445. – 47.) 

 

Prvi Šokci u Bačkoj

 

Godine 1517. Vikarija postaje provincija »Bosna Srebrena«, najveća i najslavnija provincija Franjevačkog reda, na koju je spala briga za sve katolike u Turskome Carstvu. Već 1437., nakon pada Srebrenice, u Bačkoj imamo prve naseljenike - Šokce katolike i bosanske krstijane. (Bačka je u rimsko doba dio Srijema, ali sve do pada pod Turke to je kao jedna pokrajina, pa je tako srijemski biskup rezidirao u Baču, isto tako neka mjesta u Srijemu su pod Bačko-kaločkom nadbiskupijom. Srijem je od Rimljana prozvan »deliciae mundi« – naslade svijeta, pojam bogate provincije u kojoj ima sve što čovjek treba za život. Fruška gora se zvala Alma Mons, Apartaro, u prijevodu Fruška gora znači franačka gora, fruzi = franci, frug = franak. Godine 1338. se uz Bač u popisu obveznika papinske desetine nalaze i sela Boian – Bodjan i Vajska.)

 

Pad Bosne, 1463. 

 

Sultan Mehmed II. El Fatih (osvajač) osvojio je Jajce i poslije toga slijedi druga seoba Šokaca. Na polju Milodraža fra Anđeo Zvizdović prima od sultana za franjevce povlasticu »Ahd nama«, koja je kasnije bila temelj svih privilegija koje su franjevci imali u Turskoj, priznali su tursku vlast, od biskupa u Hrvatskoj i Ugarskoj proglašeni izdajicama, ali vrlo brzo Rim je uvidio kako se jedino na njih mogao osloniti u svim pitanjima Katoličke crkve, pa su i iz Rima dobili povlastice. 

Godine 1512. padaju u potpunosti Srebrenička banovina i turska granica je pomaknuta do Save, pa opet slijedi seoba Šokaca. Nakon pada Bača i južne Ugarske 1526. u opustošenu Slavoniju i Ugarsku doseljavaju se Šokci i muslimani iz Bosne. Čelebi, turski putopisac, zapisao je kako govore bošnjački. Inače, daje i detaljni opis Bača i džamije, koja je bila nekada crkva, danas franjevačka crkva u Baču. 

Najviše se Šokaca iselilo od 1645. do 1697., a zadnja seoba bila je nakon posljednjeg austrijsko-turskoga rata 1716.-1718. Austrija je prodrla do Zvornika, ali se morala povući na Savu i tada su doseljeni zadnji Šokci iz Bosne. 

Po prvi put Bačka se spominje kao pokrajina i župa 1622., kada don Šimun Matković, koji je djelovao u Bačkoj, traži za sebe Bunjevce, a Bačku misiju – župu želi prepustiti don Juraju. Don Šimun Matković bio je glagoljaš.

 

Prva izvješća 

 

Prvo izvješće da franjevci vode organizirani pastoral u Baču i više sela je iz 1629. (fra Pavao Papić) – U Baču, Bukinu, Plavni, Novom selu, Bođanima i Vajskoj doseljenici su iz Donje Tuzle (Gradovrha). U Mohaču i Pečuhu iz Srebrenice. U Baranji, Sonti i Monoštoru iz Olova. Poznati provincijal fra Mihovil Radnić često je optuživan za seobe. Rođen je 1636. u Baji, školovan u Italiji, 1684. postaje provincijal Bosne Srebrene. Doživio je oslobođenje Slavonije i Bačke od Turaka, umro u Budimu 1707.

U matičnim knjigama Bača (sada u Državnom arhivu u Somboru) za 1713. stoji kod vjenčanja – rođeni u Bosni – Bosniensi ili kod nekih de Salino. Početkom XVIII. stoljeća, tj. iza 1700., u Mađarskoj su postojale »hrvatske ulice«, »hrvatske općine« i imali su svoje gradske kuće svi zajedno: Hrvati, Šokci, Bunjevci i Dalmatinci, različito od srpskih općina. Pronašao sam i kako je jedan Hrvat radio kao pisar u srpskoj općini. 

Turski defteri spominju i Šokce kao porezne obveznike. Iz turskog vremena imamo izvješća biskupskih pohoda koja su poslana u Rim. Bačka, tj. Bač i okolica, bili su misija gradovrškog samostana Bosne Srebrene. U turskim ispravama spominju se Šokci u fermanu sultana Ahmeda I. (1603.-1617.) i Ahmeda II. (1691.-1695.) i u ispravama u svezi s biskupom fra Jeronimom Lučićem (1633.). 

 

Šokac – Hrvat i katolik

 

Podrijetlo Šokaca sasvim je jasno. Dolaze u Slavoniju i Ugarsku već pod tim imenom i kao katolici. U našim katoličkim knjigama može se naći da je sv. Metod osnovao grčke manastire koji su ostali u Ugarskoj i Slavoniji sve do Turaka, ali se ne radi o nikakvim pravoslavnima, već o katolicima glagoljašima koji su uvijek bili pod jurisdikcijom Rima. Imamo podatak da je u XIV. stoljeću bio grčki manastir u Mitrovici u kojem su bili grčki i latinski monasi zajedno i nakon što je umro opat grčkog obreda, papa traži da se izabere novi opat od latinskih monaha. Radi se samo o glagoljašima iste crkve, kojih je bilo i u Baču, jer i Mitrovica i istočni Srijem bili su u sastavu Bačko-kaločke nadbiskupije. Mi u samostanskom dvorištu imamo kameni nadvratnik na kojem se nalazi natpis glagoljicom. Inače, glagoljaši su ostali u Hrvatskoj sve do II. vatikanskog koncila u Krčkoj i Senjskoj biskupiji. Pravoslavni episkop u Bačkoj prvi put se spominje 1579. u Segedinu, koji kasnije prelazi u Novi Sad. Pravoslavne u Bosni nalazimo tek iza 1557. kada je obnovljena Pećka patrijaršija (Mehmed Paša Sokolović postavio je za patrijarha srpskog svog brata Makarija). O pravoslavnima u Baču u knjigama povijesne Srpske pravoslavne crkve nema ni spomena, jedino se u kronici franjevačkog samostana u Baču nalazi podatak da su pravoslavni živjeli u Baču i preseljeni u Deronje. Da su Šokci bili pravoslavni nema nikakvih podataka, niti nešto što bi upućivalo na takvo što. Prijelaznici iz pravoslavlja su unijati i takvi su redovito zadržali svoj istočni obred. Održali su se jedino u Žumberku u Hrvatskoj. Da je netko Šokac to je dokaz da je Hrvat i katolik: nošnja, govor, običaji ne dopuštaju razlučenje od sunarodnjaka u Slavoniji i samo ime Šokac potvrđuje pripadnost matičnoj hrvatskoj zajednici. 

Postoji i drugačiji, sasvim suprotan stav, kao na primjer u građi za povijest Bača »Grad na Mostongi«, gdje se bez iznošenja podataka jednostavno tvrdi da su Šokci pokatoličeni Srbi. Tu se može i pročitati: »Uloga celog katoličkog klera da što više Srba pokatoliči... to traje već 950 godina... Franjevci su stalno nastojali da pokatoličene Srbe – Šokce prevedu u Hrvate, pa bi bilo najpravilnije Šokce nazvati po njihovim tvorcima – franjevcima.« Otkud takva optužba na franjevce, ostaje nepoznanica. 

Danas se najviše Šokaca, koji se tako smatraju, nalazi u Slavoniji (trećina Hrvatske), u Mađarskoj i Rumunjskoj, i najmanje u Bačkoj. Nikad se naziv Šokac nije smatrao za naciju već se podrazumijeva pod tim zajedničko narječje – ikavica, običaji, mentalitet kao nešto zajedničko unutar hrvatskoga naroda. Svako isticanje Šokaca kao posebne etničke grupe je besmislica – nulla nullisimma. Ako bi se dopuštalo izjašnjavanje za Šokce, onda bi jednako trebalo uvesti i izjašnjavanje za Race. Izdvajanje Šokaca kao posebne skupine znači njihovo nestajanje.