Arhiv tekstova
Granice zadovoljstva
Ne znam u koji bih kontekst mogla smjestiti ono o čemu bih pisala u uvodniku. Da li u kontekst divljenja ljudima koji strpljivo višesatno čekaju na granici svoj red i time gube dragocjene sate koje su trebali provesti na destinaciji na koju su krenuli? Ili, da sve stavim u kontekst pitanja – odakle ljudima entuzijazam da čekaju satima na granici? Ja svaki put kada moram na granici provesti više od pola sata, ili eventualno sat vremena, poludim. Nakon dva sata prelazim u fazu kad postajem donekle duhovita i pokušavam šalom prevladati očaj čekanja, a nakon tri sata padam u veliko mrgudanje i neizdrž, spremna sam odustati od svega. Ali to moje odustajanje je prouzrokovano činjenicom da postoje i drugi granični prijelazi, pa se grizem što sam dala šansu tom kraćem putu s vrlo popularnim graničnim prijelazom na kojem je uvijek gužva, dok za samo pola sata više vožnje mogu proći odmah granicu.
Svake godine u ovo doba odlazim u neki od okolnih europskih gradova na advent. Opće je poznato koliko volim šetati trgovima pod svim tim svjetlima, okupana mirisom cimeta, blještavilom, bajkovitim idejama, probuđenim nadama i svim ostalim omamljujućim trenucima koje nosi ovaj period godine. Spremna sam stati u red iza dvadeset ljudi i strpljivo čekati svoj kurtoš kolač uvaljan u cimet. Spremna sam trpjeti i kišu i hladnoću samo da taj jedan dan upadnem u ovaj imaginarni vrtlog.
Dakle, svake godine u ovo doba hitam preko nekog od graničnih prijelaza i nikada nisam doživjela gužvu koja mi se dogodila proteklog vikenda. U jednom trenutku zastali smo na granici skoro tri sata, pa smo se pomakli malo i onda opet zastali na neko duže vrijeme. Iskreno, ne znam koliko smo proveli na toj granici, ali čini mi se da je to bilo oko pet sati, dok se nismo okrenuli i otišli na drugi granični prijelaz. Ne želim se uplesti u priču što smo sve propustili zbog ovog čekanja, niti ću više nastavljati ovaj dio mog prošlog vikenda, ali želim reći da ne razumijem entuzijazam ljudi koji strpljivo čekaju na granici satima. I pokušavam nekako okrenuti okolnosti i sagledati ih s pozitivnije strane, a jedino što mi pada na pamet je smisliti bogat sadržaj na graničnim prijelazima, kako vrijeme provedeno u čekanju ne bi bilo uzaludno.
I sad, kada mi se uvod oteo u nedogled, želim reći da je Temišvar predivan i da mi je njegova ljepota promakla. Bar onaj svijetli dio, dostupan u obilasku tijekom dana. Svakako, advent je najljepši noću, kada se upale sve svjetiljke, ali žao mi je što nisam imala vremena tijekom dana obići tri značajna trga u Temišvaru: Trg pobjede, na kojem se nalazi zgrada Opere i Nacionalnog teatra, Katedrala rumunjske Banatske mitropolije, kip vučice koja doji Romula i Rema (dar grada Rima iz 1926. godine), te reprezentativne zgrade u secesijskom stilu, građene između 1910. i 1914. godine; Trg slobode, na kojem se nalaze stara gradska vijećnica, kip Djevice Marije i bista Decebala, posljednjeg dakijskog kralja. Na kraju, Trg jedinstva, na kojem se nalazi stup kuge, rimokatolička katedralna crkva, Barokna palača i Saborna crkva Srpske Pravoslavne Crkve.
Ali sam zato imala veliku sreću da za domaćina imam Petra, koji je, uz to što govori sjajno hrvatski jer ga je studirao na sveučilištu u Zagrebu, i sjajan interpretator i vrlo slikovit u svojim pričama, tako da me je Temišvar uspio očarati.
A noću, sve je osvijetljeno i ukrašeno, od baroknih zgrada do uličnih lampiona. Ulice su ispunjene raznim novogodišnjim dekoracijama i drvenim kućicama sa štandovima na kojima se prodaje mahom domaća hrana i mnogo toga što karakterizira advent. Svega ima, od sarme, raznih slatkiša do kuhanog vina.
Ipak, uz sve napore i granične nepogode više je dobrih bodova za ovaj put, jer sam prije svega bila u sjajnom društvu, uspjela se okupati svjetlima adventa, koračati po novom gradu za mene, obići interaktivnu izložbu Van Gogha, hodati tržnim centrom koji je napravljen kao grad i čarobno ukrašen i ništa ne kupiti pri tome, te uživati u sjajnom gostoprimstvu Hrvata u Rumunjskoj. Malo li je…
Gorana Koporan
