Epilog povratka ronjenju
Sreća pa sam se nekako nepisano ograničila na tri nastavka kada pišem zapise s putovanja, jer mi se čini da bi ova epizoda s Lastova mogla potrajati puno duže. Također, koliko god one koji pišu muče momenti nedostatka inspiracije, jednako je izazovno i teško sve srezati na manje. Kako bilo, privodim kraju posljednje ljetovanje za ovu godinu.
Morske raspukline
O onome što se događalo na mojim zaronima, gdje sam ronila i s kakvim izazovima sam se suočavala, pisala sam. Ostalo mi je i ovdje javno zakukati što nisam imala priliku roniti dva zarona dana koji smo proveli na Bijelcu. Za ovu morsku hrid mnogi kažu da je to raspuknuti biser pun iznenađenja. O tome svjedoče i moji Lenjivci, koji su širom otvorenih oduševljenih očiju izlazili na površinu i pričali o podvodnom kanjonu, jedinstvenoj podvodnoj raspuklini koja tvori kanjon kroz koji se može roniti »kroz« otočić. Fotografije i snimke su im bili fantastični. O fantastičnim gorgonijama da i ne pričam. I to se sve dogodilo na prvom zaronu, nakon kojeg je tek uslijedio susret s jatom velikih barakuda i tko zna što sve nisu sreli, ali sam tu priču propustila jer sam otplivala do Bijelca i osvojila njegov skromni mali vrh. Cjelokupni izlet bio je bajkovit, a znam gdje i što točno moram nadoknaditi vratim li se opet na Lastovo.
Prije nego nas krenem vraćati put Sombora, želim napomenuti kako smo izabrali priliku biti u ronilačkom centru ni manje ni više nego kod Gorana Butajle. Svatko tko je pokazao imalo interesa za svijet pod morem čuo je za magazin SCUBAlife. Goran Butajla je od prvog broja glavni urednik magazina SCUBAlife. Iskusni ronilac i instruktor-trener, Goran je tijekom svoje karijere obišao gotovo svaki kutak svijeta. Također, on je autor najvećeg broja tekstova i fotografija iz raznih dijelova svijeta koje možete pronaći u SCUBAlifeu. I to nikako nije mala stvar, barem meni. Oduševim se kad tako veliki ljudi svojom dostupnošću učine svoju veličinu još većom.
E sada o povratku
Kako nam se cijeli paket ronjenja završavao u subotu ujutro, kada smo se odjavljivali iz hotela, a kako nitko poput nas ne odlazi kući s mora subotom, kada je ispred njega neradni dan, i mi smo imali plan za dalje. Zapravo, plan je bio ostati na moru. Do sada nisam bila ni na Korčuli ni na Pelješcu, pa je bilo jasno da ćemo jedan dan provesti na jednoj od ove dvije lokacije. Spontano je odlučeno obići grad Korčulu i okupati se na Badiji jer, kako veliki ljubitelj jelena kao što sam ja može odoljeti susretu s njima na ovom otočiću? Kako dan ne traje uvijek onoliko koliko bismo htjeli, grad Korčulu smo obišli malo, slatko i kratko, ručali i produžili na Badiju. Tamo smo stigli taksi brodom koji polazi svakih pola sata. Posljednji povratak je u 18 sati, pa nismo imali mnogo vremena za besposlicu. Vozač čamca nas je upozorio da su jeleni malo »svojeglavi« jer im kreće sezona parenja, što sam naravno znala jer je u Gornjem Podunavlju već počela rika. Bili oni malo svojeglavi ili bilo kakvi, meni je susret s njima uvijek predivan. Ne sviđa mi se što turisti samo gledaju sebe i da ih namame na fotografiranje koristeći svakojaku hranu, ali srećom u rujnu nema baš toliko ljudi, pa smo uživali u svim čarima i uz njihovo društvo pronašli divni tirkiz Jadrana za pozdravno i završno kupanje.
Tu noć smo prespavali u blizini vodopada Kravica, jer iako godinama veslam na Ušću, nijednom do sada nisam obišla ovu ljepotu prirode. Ne znam koliko je ljudi imalo prilike zaviriti u ove slapove i kada je to bilo, ali meni se ono što je napravljeno od te ljepote ne dopada. Glavni slapovi su zaklonjeni velikim reklamnim suncobranima kafića, a sam ulaz je pretvoren u hrpu betona kako bi se masovni posjetitelji imali kamo parkirati. Nekako je priroda ugrožena komercijalnim turizmom i to vam ne može promaknuti. Ipak, našli smo kutak za uživanje kod male Kravice i krenuli dalje. Savjet je da, ukoliko noćite negdje u blizini, pokušate ući u ovaj dio kada je on službeno zatvoren, što nam je pošlo za rukom, pa smo ipak s malo mira vidjeli i tu stranu.
Posljednju pauzu smo napravili u dobrom starom Mostaru, bacili još jedan nezaboravan pogled s novog starog mosta i, puni dojmova i novih želja, sretno se vratili kući.
Gorana Koporan