Arhiv tekstova
Bilo jednom na Kaćmarskim Salašima
U salonskoj sobi austro-ugarske kuće u Bajmaku, kod Nikole i Marije Petreš, na zidu je okačena velika uramljena fotografija vršidbe s prve polovice XX. stoljeća u Kaćmarskim Salašima. Fotografija je to koja bać Nikolu, kako kaže, podsjeća na sve čega više nema, na pretke i njihov život i imanje s Kaćmarskih Salaša.
Na ovom nekadašnjem salašarskom naselju, koje se pružalo južno od Kaćmara uz samu jugoslavensko-mađarsku granicu, stanovnici su bili većinom Hrvati Bunjevci podrijetlom iz Kaćmara. Među prezimenima bunjevačkih Hrvata zabilježena su: Alaga, Gojtan, Horvat, Išpanović, Krekić, Matoš, Miljački, Patarčić, Petreš, Vujić, Vukov i Zelić, podaci su Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
Imućan i napredan dida Lozak
Fotografija je snimljena 1937. na imanju bać Nikolinog dide, Lozaka Petreša. On je, kako kazivač kaže, bio veoma imućan čovjek.
»Na fotografiji se vide dvije kamare žita između kojih je uvučena vršalica. S lijeve strane je traktor na plin u koji se ložilo i koji je pokretao vršalicu. Vide se i dvoja seljačka kola koja su vukli konji i kojima se žito nosilo na tavan salaša. Sadjevena slama se koristila za stoku i to je bila kamara slame. Ona je bila smještena 20-ak metara od salaša u dijelu dvorišta koji se zvao ‘guvno’. Na fotografiji se vidi 23 radnika koji su radili toga dana na cijelom ovom procesu vršidbe. Među njima nam je njih 11 rodbina. U to vrijeme je imao dvije vršalice, dva traktora i bio je prvi na tom području koji je kupio kosačicu koju su vukli konji. Priča se da su mu, kada je kupio kosačicu, došli žandari i rekli da svoje može kositi s njom, al ne i tuđe ‘jer će svit ostat gladan’, budući da su išli kositi za ‘ris’ i tako zarađivali«, priča Nikola.
Dida Lozak bio je oženjen za Julijanu s kojom je imao troje djece, dvije kćerke i sina. Imanje s puno zemlje je, kako kaže Nikola, stekao svojim radom i sposobnošću ali mu je pomoglo i suprugino imanje.
»Otac moje majke Julijane je imao 200 ovaca, a okolo je bila pustara kaćmara gdje su oni mogli pasti. Dida je jaganjce prodavao i od tih novaca kupovao zemlju i pravio salaš na svojoj zemlji. Prema ondašnjem adetu, svaki susjed je donio jedan ‘voz’, stablike od kukuruzovine ili suncokreta, da se peče cigla«, priča bać Nikola.
Salaš i škola
Kaćmarski salaši nikada nisu bili urbanistički uređeni. Središte naselja bio je upravo salaš obitelji Petreš, dugačak 38 metara u kojemu je bila smještena i škola.
»Okolo je bilo 35 salaša gdje su bili Bunjevci, Mađari i Švabe. Dida je napravio školu za sve njih i ondje je živio i učitelj u svojemu dijelu kuće. Majka je sve to spremala i kuhala. Dida je imao 100 jutara zemlje, zapošljavao puno radnika i održavao školu zbog čega je bio oslobođen nekih poreza«, kaže bać Nikola.
Prema dostupnim podacima iz Leksikona, ova pučka škola radila je od rujna 1933. do travnja 1941., poslije čega su djeca na nastavu odlazila u Kaćmar. Nakon rata obnovljena je kao područni odjel škole iz Stanišića te je djelovala do 1948., kada je ukinuta zbog smanjenja broja učenika.
Deset godina nakon nastanka fotografije, 1948. u Kaćmarskim salašima je živjelo 36 obitelji sa 121 članom, piše Leksikon. Također, ondje se navodi kako su teški životni uvjeti i prometna izoliranost prisilili stanovnike u poslijeratnim godinama na preseljenje u obližnja naselja. Potomci stanovnika Kaćmarskih Salaša žive, poput i Petreša, u Bajmaku te Stanišiću, Aleksi Šantiću i Somboru.
Kako bać Nikola kaže, u Kaćmaru više nema Petreša, salaš je srušen, a zemlja je oduzeta. Na priči o ovom manje lijepom dijelu života u Kaćmarskim Salašima Nikola se nije htio zadržavati. Kaže, moglo bi se tu puno toga ispričati, ali bolje da ne ostane zapisano. Odmahujući rukom, samo je rekao kako su na salaš došli s 49 seljačkih kola i odnijeli sve. Toliko su ispraznili salaš da, kako kaže, sutradan ujutru kada su im susjedi donijeli somun i slanine za doručak, nisu imali niti nož s kojim bi to presjekli.
Petreš je u vrijeme konfiskacije imao dvije godine, tako da se toga dijela života ne sjeća. Ono što od oca pamti je život u njihovoj obiteljskoj kući u Bajmaku, poduzetnički duh koji ga je vodio da ima snage krenuti u drugom mjestu ispočetka, gdje je imao kruparu i, kako kaže, bio ugledan mještanin te član brojnih udruženja i mjesnih organizacija.
Naš sugovornik je nastavio stopama svojih predaka te se i sam bavio ratarstvom cijeli život, što mu je nastavio i sin Željko.
J. D. B.
