Posebno lijep i privlačan dio središnje proslave žetvene svečanosti bunjevačkih Hrvata Dužijanca u Subotici predstavlja svečana povorka koja kreće od katedrale-bazilike sv. Terezije Avilske i defilira do bine u centru grada. Uz brojne članove kulturno-umjetničkih društava u narodnim nošnjama, sudionike koji prikazuju pojedine ovdašnje običaje, konjanike i dr., negdje na njenom početku idu karuce s velikom krunom od žita, a na samom kraju karuce s glavnim nositeljima ove svečanosti – bandašem i bandašicom. One su, kao i spomenuta kruna, ukrašeni vijencima od žita, koji se pletu tradicionalno dva-tri tjedna pred Dužijancu.

Vrste i načini pletenja vijenaca

U čišćenju žita odnosno pletenju vijenaca od malih nogu sudjeluje član Organizacijskog odbora Dužijance Ivan Piuković, sin Grge Piukovića – iz obitelji poznate na ovim prostorima po svojoj ljubavi, doprinosu i angažmanu u očuvanju tradicijske baštine i običaja Hrvata Bunjevaca.
»Da bi imali pletene vince za svečanu proslavu Dužijance, moramo prvo posijat žito. Posije se jedan mali dio parcele koji služi baš za to i to s jednom starom sortom simena koja se zove bankut. To je stara vrsta žita, najbolja za pletenje ovi vinaca jer ima finu, mekanu stabljiku, a inače je koriste i slamarke. Žito kad sazri, pokosi se, poveže u snopove, stavi se u krstinu, stoji tako jedno vrime pa se donese u varoš i jedno tri nedilje prid Dužijancu se počimaju plesti vinci. To se radi, virujem, otkad se proslavlja ova žetvena svečanost«, kaže Ivan Piuković navodeći kako postoji tri vrste vijenaca te dva načina njihovog pletenja.
»Pletu se vinci za kićenje samih karuca u kojima su bandaš i bandašica (dva deblja od po 9 m), za kićenje krune (osam vinaca od po 2 m) koju nose posebna karuca, i više kraći koji se postavljaju na špice od točkova karuca. Način pletenja je troplet, plete se iz tri dila, i od količine žita zavisi debljina vinca. Plete se i na drot i s otim se u novije dobo ukrašavaju vrata od crkve, a pretpostavljam da je to prija bilo nešto bogatije.«
Kako dodaje, bilo je više prostora gdje se čistilo žito i pravili vijenci. 
»Kad sam bio deran, sa svojom obitelji i ocem Grgom smo išli u župu sv. Terezije u Harambašićevoj ulici. Posli je to bilo pribačeno u župu sv. Roka, a od prošle godine to se radi u jednoj privatnoj avliji u varoši.«

Sudionici »radionice«

Glavni organizatori »radionice« čišćenja i pravljenja vijenaca od žita uvijek su bili a i danas su nositelji Dužijance bandaš i bandašica, koji za tu namjenu okupe svoje prijatelje i rodbinu. Ove godine to su Lucija Ivanković Radaković i Slađan Bošnjak.  
Lucija: »Ne čistim žito prvi put, al kad sam bila mlađa išla sam češće. Nije mi ništa nepoznato jedino što ne znam plesti. A čišćenje žita podrazumiva da se iz velikog snopa koji se napravi kad se žito pokosi, vadi klasje koje se slaže u manje snopove. Potom se odsiče na neku određenu dužinu da se mož lipo radit s njim. Skine se lišće od slame da bude lipo čisto. To je puno posla, nikad kraja. Manji snopovi s kojima se plete se stave u vodu da se pokisele kako bi se lakše radilo s njima. Dio žita, što ostane suvo, dili se u crkvi na misi za Dužijancu«.
Slađan: »Čistio sam već žito za Dužijancu, istina zdravo davno. Nije teško, ne triba bit posebno spretan, triba samo pazit da se ne ospu klasovi, da ne iskidamo os žita, da žito bude što lipše i onda posli iđe na pletenje. Danas nas je malo manje jer je sv. Ana, al najviše nas bude dvadesetak«. 
Spretne ruke i dugogodišnje iskustvo ima i nekadašnja velika i mala bandašica Emilija Korponaić. »Prvo sam s 10 godina bila mala bandašica kada sam i počela čistit žito i posli tog sam svake godine dolazila, bez obzira ko je bio bandaš i bandašica tj. jesam li ih poznavala il ne. Tad se to radilo u Harambašićevoj na plebaniji, to je organizirala časna Bernadeta i dolazila sam sa svojom sestrom, sestrama od strica i s našim drugaricama. Potom sam ‘89. bila velika bandašica i onda sam prvi put plela vinac na ovaj način, kroz troplet. A prija su vince za kićenje karuca i ukrašavanje krune pleli bać Grgo Piuk i jedna starija žena. Onda sam i ja to naučila, i nije baš jednostavno, triba strpljenja, snage jer mora se zatezati, držati. Jer ipak kad ti izbrojiš 15 klasova žita u jedan mali snop da to složiš, saviješ pletenicu oko njega, to triba stisnit da se vinac ne raspadne kad ga digneš jer je težak. Kad prođe Dužijanca, žito iz ti vinaca se izmrvi da poispada sime koje se onda opet posije jer nema puno žita koje ima os, to je posebna vrsta žita i ono je lipše«, pojašnjava Emilija.
I. Petrekanić Sič