Osjećamo često kako je tempo života prebrz, kako je obveza previše, a vremena premalo. Ne možemo postići sve ono što se od nas očekuje ili ono što smo sami sebi zacrtali. Sve nas to opterećuje, stvara nam stres, lomi nas, pa se osjećamo nesposobni. A je li sve to nužno? Za čim jurcam, što želim postići, kome i zbog čega se želim dokazati? Ima li ta naša trka veze s vječnim? Pa, uglavnom nema. Namećemo sebi visoke ciljeve, očekujemo od sebe previše, težimo uvijek za onim što ne možemo dostići, te postajemo nesretni i frustrirani. A u stvari jedino za čime trebamo težiti je vječnost, jedino što trebamo tražiti je Bog. Jer, nismo mi stvoreni za ovu prolaznost u kojoj se zarobljavamo, nego za vječnost. Kada to shvatimo i u skladu s tim počnemo živjeti, sve će nam izgledati drukčije i bit će nam lakše, te ćemo biti radosniji.
Što želim zaraditi?
Evanđelist Ivan zapisuje ove Isusove riječi: »’Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.’ Rekoše mu dakle: ‘Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?’ Odgovori im Isus: ‘Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.’« (Iv 6,27-29). Isus poučava svoje nasljedovatelje što je to oko čega se trebaju truditi na ovome svijetu. Hrana propadljiva simbol je svega onog prolaznog za čim mi na ovome svijetu čeznemo i oko čega se trudimo. Nikakav društveni položaj ili imetak nisu ono oko čega se vjernik treba previše angažirati. Raditi trebamo, ali ono što je važno zaraditi za ovoga života je vječnost. A to ne možemo ako smo suviše zaokupljeni prolaznim stvarima. Pogled nam je prikovan za zemlju, za ovozemaljske zarade i uspjehe, zato ne možemo vidjeti dalje do toga, mislimo to je najvažnije, stjecanje prolaznih stvari. No, ako je nešto prolazno to već govori o njegovoj vrijednosti. Zato moramo podići pogled k Nebu, k Bogu, tada će nam se proširiti vidici i izvan materijalnog svijeta, shvatit ćemo da su naši dosadašnji napori bili besmisleni, jer jedini trud koji je potreban je trud oko vječnosti. Isus kaže, jedino važno je vjerovati u njega. Tko vjeruje, zna i posložiti životne prioritete, zna prolaznost ovoga života iskoristiti za neprolaznost koja nas čeka na onome svijetu. Vjernik nije zarobljen prolaznim stvarima, jer mu je pogled već sada usmjeren u neprolazno.
Novi početak
»Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.« (Iv 6,35). Ne može ogladnjeti onaj kojemu je Gospodin hrana, koji se hrani svake nedjelje s Gospodnjeg stola na euharistiji. On ne osjeća potrebu za trakom za materijalnim dobrima, njemu je najvažnija Božja blizina, u kojoj pronalazi radost i smisao kakav ne može pronaći nigdje, osim u Gospodinu.
Pavlove riječi Efežanima orijentir su nam jesmo li na pravom putu: »Da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjek, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.« (Ef 4,22-24). Ako smo u Božjoj blizini, ako je naša vjera prava, iskrena, a ne samo nominalna, običajna, samo dio naslijeđa naših predaka, onda će se to očitovati i u našem životu. Vidjet ćemo sami što nam je važno i za čim težimo. Ako je ipak do sada naš život bio usmjeren prolaznom, a vjera nam bila tek nešto usputno, nije kasno za novi početak. Bog nam daje nove šanse, a Evanđelje nas neprestano poučava, kako bi mogli spoznati svoje greške i, uz Božju pomoć, ispravljati ih.
