Arhiv tekstova

Milana Vojnovića, publicista i kroničara, smatraju jednim od najboljih poznavatelja Sombora i Somboraca. U mirovini je, a napisao je nekoliko knjiga o ovom gradu i njegovim ljudima. Najpoznatija mu je knjiga »Sombor – ilustrirana kronika«.

Sombor je multinacionalna sredina i to nerijetko čelnici grada vole isticati u javnim nastupima. Nekada nije bilo ni malo čudno da se prolazeći ulicom poznanici pozdravljaju na više jezika – srpskom, hrvatskom, mađarskom ili njemačkom, i ti jezici nikome nisu bili strani, već domaći. Kakva je situacija danas u odnosu na to vrijeme?

U Somboru se više ne govori višejezično u tolikoj mjeri kao nekada, ali poći ću od svoga primjera. Kada sretnem prijatelja za kojeg na primjer znam da je Mađar i koji mi se javlja s ‘Dobar dan’ ili nekim drugim pozdravom, automatski mu odgovaram ‘Szervus’. To nije nikakva gluma niti podilaženje, to su jednostavno naši normalni međususjedski odnosi. Sombor je mala sredina, svi se mi na neki način više ili manje znamo, ali se ne prelazi granica intimnosti i privatnosti, ne gledamo jedni drugima u tanjur. 

Ispred današnje Gradske kuće na Trgu Presvetog Trojstva 1774. godine podignut je spomenik posvećen Presvetom Trojstvu kojeg je tadašnje političko jednoumlje uklonilo 1947. godine. Od tada Somborci ovaj prostor nazivaju Ćelavi trg. Išlo se toliko daleko da je ovaj prostor početkom devedesetih bio mjesto za parkiranje. Hoće li ovaj trg i dalje ostati »ćelav«?

Taj spomenik je 1774. godine podignut prije svega u znak zahvalnosti za prestanak jedne od mnogobrojnih boleština koje su vladale na ovim prostorima. Nažalost, nova shvaćanja, nova ideologija 1947. godine do temelja je razorila taj prelijepi spomenik. U jednom razdoblju tu je bio park s japanskim bagremom i vodoskokom u sredini, a onda su došle megalomanske ideje da se od toga napravi plac na kojem će se održavati veliki skupovi i mitinzi, ali praktički, opet ništa od toga. Volio bih da se taj spomenik ponovno postavi na mjesto gdje je i bio, i prvi bih dao svoj osobni doprinos za gradnju tog uništenog hrama ljepote. U krajnjoj liniji, Sveto Trojstvo postoji kod kršćana, a ne samo kod katolika ili pravoslavaca, tako da je to zbroj osjećaja svih vjernika. Dobro je da je identičan spomenik sačuvan u Baji u Mađarskoj. Živim za to da se taj spomenik snimi i isti takav ponovno napravi i postavi ovdje u Somboru.

Teško je na malo prostora spomenuti sve one zgrade koje su bogatstvo Sombora i koje plijene svojom arhitekturom. Ipak, bilo bi dobro spomenuti zgradu Županije gdje je danas smještena somborska skupština. Je li istinita priča da zgrada ima 365 soba, koliko je i dana u godini, ili je to samo legenda?

Tu ima dosta mistike i ta priča nije točna. Nije točna ni priča da je velika slika Ferenca Ajzenhuta »Bitka kod Sente«, koja je smještena u svečanoj dvorani, za vrijeme Drugog svjetskog rata skidana ili zazidana. Ona je sve vrijeme stajala tu. Tako ni priča o broju soba u zgradi Županije nije točna. Da budem precizan, ova zgrada je 1975. godine imala 201 prostoriju. To je puno soba i onda je netko izmislio priču da ih ima koliko i dana u godini, a to je nekima lijepo zazvučalo. Dok sam radio u općini dosta se mijenjalo predsjednika i glavnih ljudi grada. Predstavljajući sliku »Bitka kod Sente«, u kojoj je bilo 130 tisuća Turaka, 70 tisuća Austrijanaca je napadalo, a među njima je bilo i 500 Somboraca, mnogi čelnici grada su od mene tražili da kažem kako su Somborci odlučili ishod te bitke. Nisam to mogao reći iz jednostavnog razloga jer se to kosi s istinom.

Na stropu velike svečane dvorane u zgradi Županije nalaze se grbovi: hrvatska šahovnica, slavonska zlatna kuna, dalmatinske krune i tvrđava Erdelj u Rumunjskoj. Devedesetih godina prošlog stoljeća određene su političke struje željele ukloniti hrvatske grbove, jer su smatrali da im tu nije mjesto. Zahvaljujući i vama, to se na svu sreću nije dogodilo.

To je interesantna priča iz devedesetih godina. Vremena su to kada su Sombor, koji je bio najbliži ratištima, u jednom vremenu posjećivala brojna izaslanstva iz cijeloga svijeta i našega okruženja, iz naše zemlje. Tu je bilo svakakvih određenja i mnogi bi se ovdje kroz to mogli prepoznati. Jednom je prigodom došlo jedno takvo izaslanstvo i kada sam rekao kako se ovdje gore nalaze tri grba koji su sastavni dio Hrvatske, šef tog izaslanstva me je pitao zašto se to ne preboji. To me je isto upitao i ravnatelj jedne škole. Odgovorio sam i jednom i drugom kako je Sombor ipak u provinciji i da mi vodimo malu provincijsku politiku. Doista se ponosim što su ti grbovi i dan-danas na tome mjestu i siguran sam da će oni ovdje i ostati dok postoji zgrada, a hvala Bogu ona će potrajati. I to je primjer tipično somborske priče. Ovdje  se ljudi međusobno druže, prijateljuju i poštuju prije svega po nekakvim sklonostima drugačije vrste, ne pitajući jedan drugoga koje je nacionalnosti.