Arhiv tekstova

Žedničko vjenčanje 70-ih

Prije 50 godina vjenčanja su značajno bila drugačija od današnjih. Razlikuje se svaki segment svadbe – od mjesta proslave, načina pripravljanja hrane, broja uzvanika, muzike, dužine trajanja... Tako je i svadba Zlate Horvat i Cvitka Arpada iz Žednika bila po mnogo čemu drugačija nego što se danas obilježavaju vjenčanja. 
Kako je izgledala ta svadba 1975. godine pričao nam je mladin brat, Josip Horvat. 
»Budući da su oboje iz Žednika, sve je i obavljeno ovdje. Građansko vjenčanje u prostorijama Mjesne zajednice, crkveno u našoj crkvi, a proslava je bila zajednička u našem dvorištu u šatri. Iako je u to vrijeme bilo često da se slavi odvojeno, oni su se dogovorili da im bude zajedničko jer su imali malo gostiju, oko 80. Bila je to svadba u kojoj se nije palio auto, sve se obavljalo pješice, jer je sve bilo blizu«, kaže mladin brat Josip. 

Povorka do crkve

Na fotografiji se vidi prednji dio povorke kada se išlo na crkveno vjenčanje. Fotografirano je ovo na Beogradskoj cesti, a interesantno je što se vidi da je tad ona bila kaldrma – samo ovaj dio koji prolazi kroz Žednik. 
»Prve su sestre od tete, to su enge – Ljubica Sabo (sad Kostić) i Piroška Horvat. Drugi par smo moja djevojka i ja, a iza se vidi kum Lajčo Sabo, naš tetak koji vodi mladu na vjenčanje. Nakon mlade ide kumova žena, a iza nje su mladoženja i njegov kum. Potom je išla rodbina, prvo roditelji pa ostali«, priča Horvat. 
Što se tiče redoslijeda događanja toga dana, Horvat kaže kako se nakon što je mladoženja došao kod mlade da je isprosi odigralo kolo, malo proveselilo i krenulo na građansko i crkveno vjenčanje. Nakon obreda vratili su se na lokaciju gdje je bilo slavlje. U ponoć okretanje mlade pa ponovno jelo (sarma) i veselje uz muziku do ranojutarnjih sati. 

Šatra u kući

»Tad su svadbe bile uglavnom po kućama, u šatri. To je bio slučaj i s njihovom svadbom, što znači da je bilo puno, puno više priprema oko svega nego što ima danas kada se ide u restoran na sve gotovo. Svadba je bila u subotu, a u srijedu-četvrtak je donesena šatra iz Čantavira sa svim posuđem i escajgom. Tad smo je i postavljali, a kićenje je išlo kasnije, recimo u petak-subotu. U petak se počinjalo i s pripremom hrane – klala se perad, svinja... Puno hrane je dolazilo iz uzgoja domaćina kuće. Uvijek je bila jedna glavna kuharica, koja je bila plaćena za to i nekoliko pomoćnih. Rad u kuhinji i konobarenje je uglavnom išlo na mobu. Bili su to susjedi, daljnji rođaci; jedni drugima su išli pomagati i to se pamtilo i uzvraćalo. Neki od njih su bili gosti na svadbi, ali su dolazili te dane ranije pomagati oko pripreme svega. Domaćin bi im poklanjao ručnik i kecelje za uspomenu, kao mali znak pažnje«, kaže Horvat koji je u vrijeme sestrine svadbe još bio neoženjen i živio u kući te je i sam sudjelovao u svim pripremama. 
Kaže, koliko je posla bilo prije, slično toliko je bilo i nakon svadbe jer se sve moralo pospremiti: 
»Puno je bilo posla i prije i poslije tog dana. Dva tjedna je kuća bila puna ljudi«.
J. D. B.