Arhiv tekstova
Trs i loze
Biti kršćanin znači pripadati Kristu, a to pripadanje mora biti cjelovito, vidljivo u svakom našem djelovanju, u cijelom našem postojanju. Sama nominalna pripadnost, na koju čovjek sve češće pristaje i s kojom računa, za Krista ne znači ništa. On se predao za nas, te i od nas želi potpuno predanje. Stoga kršćanski život treba donositi svoje plodove, koji se itekako trebaju vidjeti izvana. No, oni nisu samo posljedica čovjekovih napora nego su posljedica njegovog ostajanja u Kristu. Božja riječ pete vazmene nedjelje podsjeća vjernika što znači biti kršćanin. Nazivati se tim imenom znači životnu povezanost Krista i vjernika. On ostaje u nama i mi u njemu, sve drugo su prazne priče.
Donositi plodove
U evanđelju koje je zapisao evanđelist Ivan (usp. Iv 15,1-8) Isus za sebe govori da je istinski trs, a mi loze. Loza ne može bez trsa, od njega joj dolazi život. Dok je s njime povezana, donosi svoje plodove. Plodovi našeg kršćanskog života dolaze od istinskog trsa iz kojega smo izrasli, iz Isusa Krista. Čovjek nikakva ploda ne može donijeti sam od sebe, no povezan s Kristom postaje njegov svjedok u svijetu, uzor vjernika i nepokolebljivi navjestitelj Evanđelja, kao što su bili apostoli. Isus spominje i one koji ne donose roda, a koje Otac, vinogradar, siječe. Nije ovo slika kojom nas Krist želi uplašiti već želi opomenuti sve one koji ne ostaju u njemu da bez njega ne mogu, te da takve njihove odluke nose sa sobom posljedice, koje se sada ne vide, ali u vječnosti će itekako biti vidljive.
Isus kaže da bez njega ne možemo ništa učiniti. A suvremeni čovjek živi kao da Boga nema. Da čovjek može bez Boga samo je privid i varka ovoga svijeta, jer u konačnici i svijet postoji zahvaljujući njegovoj dobroti. Čovjek zaboravlja da je samo Božje stvorenje, te da u sebi nosi mnoge slabosti s kojima se ne može sam izboriti. Ni dobro čovjek ne može činiti bez Boga, niti čak vjerovati, ako mu to nije dano. Bog nam daje obilje svojih darova, ali ih mi često odbijamo i tako postajemo loze bez roda, koje će na kraju biti odstranjene. Zato je vrijeme da se prenemo iz kršćanske uspavanosti, da se povežemo s Kristom, jedinim istinskim trsom, koji nam daje život vječni. Zaboravljamo da je ovaj život prolazan, i previše se fokusiramo na ono što u ovome životu donosi neke pogodnosti koje cijeni svijet, a kršćanima se samo zovemo iz običaja, iz nekih razloga koji s Kristom nemaju veze. On nas opominje da takvo kršćanstvo to zapravo i nije, te da na taj način ne možemo donijeti nikakve plodove. No, ljubav je njegova tolika da nam daje nove šanse da promijenimo tijek svojega života, te postanemo oni koji su s njime povezani.
Biti u Kristu
A ako se pitamo kako ostati u Kristu, Ivan u svojoj poslanici daje odgovor: »I ovo je zapovijed njegova: da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge kao što nam je dao zapovijed. I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu« (1Iv 3,23-24). Toliko jednostavno zvuči i toliko poznato, a ponekad toliko teško provesti u djelo. Ipak, Božja ljubav čini nas sposobnima vjerovati i ljubiti, ukoliko joj se ne opiremo. I još nas Ivan podsjeća da ne ljubimo riječju i jezikom nego djelom i istinom. Tako nam je ukratko prenio cijeli smisao kršćanskog života, koji nas na ovozemaljskim putovima vodi u vječni život. Zato tražimo Krista, na njega se oslanjajmo, da postanemo loze koje donose rod, oni koji se u svijetu žele prepoznavati ni po čemu drugom osim po svojoj kršćanskoj pripadnosti.
