Arhiv tekstova

O pogrebnim običajima bunjevačkih Hrvata u Subotici

Subotički kolekcionar Ljudevit Vujković Lamić posljednjih 15 godina prikuplja i zapisuje građu o pogrebnim običajima bunjevačkih Hrvata u Subotici. Kao rezultat toga napisao je pozamašan rad koji planira objaviti. Kaže, većinom su to njegova sjećanja, budući da je sa svojih nepunih 85 godina prisustvovao na 40-ak sprovoda uže i šire rodbine. 
Da zapiše i dodatno istraži pogrebne običaje motivirala ga je, kako kaže, rečenica u knjizi Ante Sekulića Bački Hrvati u kojoj piše kako pogrebni običaji u Subotici nisu popisani. 

Pokojnik u kući

Vujković Lamić nam je govorio o pogrebnim običajima kojih se sjeća sa sredine prošloga stoljeća do, kako kaže, prijelomne 1961. budući da od tada pokojnici više nisu bili u kući do sprovoda već u mrtvačnici. 
»Kada se vidjelo da je nekome smrt blizu, pozivao se svećenik za posljednju pomast, ispovijed i pričest. Ako je u međuvremenu umro, i onda je svećenik davao posljednju pomast. Važno je bilo i da se umirući pozdravi i pomiri s bližnjima, tako su dolazili iz rodbine, susjedi i prijatelji s kojima je bio u svađi da se pomire. To je bilo jako važno«, kaže Vujković Lamić.
Nakon što je umirući preminuo ostajao je u kući sve do sprovoda, dan-dva, a nekada i tri ako bi ih zahvatio vikend, kada nije bilo sprovoda, kaže Vujković Lamić. Kako navodi, tih dana točno se znalo što se treba raditi; kako pokojnika pripremiti za ukop, gdje ga držati u kući i što staviti u kovčeg. 
»Prvo što se radilo kada netko umre je njegovo pranje. Obično su muškarce prali muškarci, a žene žene. Tad su pokojnika i obrijali i ošišali, a ta voda se prolijevala na kraj avlije ili kraj đubreta kako nitko ne bi došao u kontakt s njom. Ima kad su se odrezani nokti i kosa stavljali u kovčeg, a češće su se zapalili. Kad su pokojnika obukli, postavili su ga na pod kako bi se ohladio i ukočio. Tijelo je sve vrijeme bilo postavljeno u čistoj sobi, između prozora paralelno s gredom na plafonu glavom okrenutom tako da ne gleda na prozor. Ako je bilo ljeto, ispod pokojnika bi se stavljale posude s hladnom vodom kako bi ta voda upila neugodne mirise. Nakon što se tijelo ukočilo dizali su ga u kovčeg koji je bio postavljen na istom mjestu, ali uzdignut najčešće na klupe. Nekada je bilo često da su ljudi za života kupovali kovčege koje su potom držali na tavanu da imaju spremno kada umru. U kovčeg se stavljao češalj, novčarka s malo novaca da može platiti prijevoz na putu prema Bogu, očenaši... Ako je čovjek bio pijanac, onda se stavljala bočica rakije ili vina, ako je bio kartaš stavili su mu karte, a kod žena u drugom stanju obično se stavljalo šiblje s velikim trnjem, dikica, jer je s tim bio i Isus okrunjen«, kaže Vujković Lamić. 
Dok je pokojnik bio u kući, molilo se za njegovu dušu i bližnje koje je napustio. 
»Cijele noći se virestovalo. U salašarskim familijama prvo bi se nahranila stoka pa bi se onda oko 18-19 sati okupljalo na molitvu krunice. Ne jedne, puno krunica se molilo. Kad bi se završila jedna krunica, pravila se pauza u kojoj se pričalo o zaslugama i dobrim osobinama pokojnika. Muškarcu su jednu krunicu izmolili pa više nisu nego su otišli pripovijedati i kartati se. Tijekom kartanja znali su se i posvađati, ponapijati, potući, a nekad čak i zapjevati. Služili su se lakumići, kiflice, pogačice, sok, vino, rakija... Obično su žene naricale zbog smrti muža ili bližnjega, a kad nisu htjele onda su ih mijenjale narikače. Svećenik nije dolazio u kuću na ovo bdjenje. On je bio prisutan na sprovodu i tijekom mise koju je služio uoči sprovoda. Svećenik je i zvonio kad mu jave da je netko umro. Dva puta se zvonilo kada umre muškarac, a tri puta žena. Znalo se zvoniti i dugo, po pola sata ili sat vremena, a to je značilo da je umro netko bogat koji je puno platio zvonjenje crkvi. Ja to zovem ‘jezik zvona’.«
Kolima do groblja

Kada je došlo vrijeme sprovoda, po pokojnika su došla kola s konjima kojima je odvezen na groblje. Posljednji takav sprovod od kuće bio je u Subotici 17. siječnja 1961., sprovod dr. Brucha. Među brojnim fotografijama koje posjeduje, Vujković Lamić ima i fotografiju ovih kola kojima je odvezen dr. Bruch do groblja. Kaže kako su postojala plava kola za djecu, bijela kola za mlade, a crna kola za odrasle. 
Vujković Lamić priča da se cvijeće također prevozilo istim kolima s pokojnikom, a ako ga je bilo puno, vozila su ga dvoja kola. Bilo je slučajeva da je bio otvoren kovčeg te su se ljudi mogli oprostiti od pokojnika i usput, dok je bio na putu do groblja. Nakon pokojnika u povorci je išao narod. U seoskim sredinama, priča Vujković Lamić, pokojnici su se prevozili vlastitim kolima ili špediterima. 
Kada su umrli mladić ili djevojka, Vujković Lamić kaže kako je u povorci netko suprotnog spola nosio krunu. Ako bi ju djevojka (zaručnica ili prijateljica) nosila, ona bi, kaže, obavezno bila odjevena u bijelu haljinu. Kruna bi se stavljala na kovčeg neposredno pred zatrpavanje rupe. 
Prema sjećanjima našeg sugovornika, u groblju su postojala posebna mjesta gdje su se pokapala djeca, a gdje samoubojice. Za samoubojice, kaže, nisu zvonila ni zvona na crkvi, niti ih je svećenik pokapao. Isto je važilo i za krivokletnike ili one koji su bili izopćeni iz crkve. 
Ljudevit Vujković Lamić u pogrebnim običajima navodi i pranje ruku u kući pokojnika nakon sprovoda, odlazak najbližih pokojniku sutradan na njegov grob te misu nakon šest tjedana, što se sve održalo do danas. 
J. D. B.