Isus se nakon uskrsnuća tijekom četrdeset dana ukazivao svojim učenicima. Želio ih je učvrstiti u vjeri u njegovo uskrsnuće. Znao je da ih čekaju teška vremena, čeka ih mnogo teškoća zbog navještaja njegovog spasenjskog djela, znao je da ih mora dobro pripraviti da mu budu svjedoci po svem svijetu, a da im za to treba čvrsta, nepokolebljiva vjera. Samo ako takva vjera bude gorjela u njihovim srcima oni će moći taj plamen vjere prenijeti onima koji ga još nemaju. Ta vjera mora biti neustrašiva, veća od svih progona i nevolja koje će nastupiti, da po njoj svijet upozna Krista i krene putem spasenja koji nam je on zacrtao.
Dakle, da bi bili navjestitelji Radosne vijesti učenici su morali i sami biti sigurni da Uskrsli kojega vide nije neka utvara nego živi Spasitelj koji je pobijedio smrt. Morali su također razumjeti uskrsnuće i povezati ga s proročkim pismima te s onim što je Krist govorio dok je propovijedao. Tako je, pored vjere u uskrsnuće, potrebno i određeno znanje, kako bi se vjera mogla posvjedočiti, ne samo riječju nego i životom.
Svjedočanstvo života
Svjedočanstvo života je ono što govori o našoj vjeri, ono što nas otkriva kao one koji Krista poznaju i njemu pripadaju, te najbolji i najtransparentniji navještaj Radosne vijesti, na koji smo pozvani. Apostol Ivan u poslanici piše: »I po ovom znamo da ga poznajemo: ako zapovijedi njegove čuvamo. Tko veli: ‘Poznajem ga’, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja« (1Iv 2,4-5). Poznavati Gospodina znači biti vjernik, kršćanin. Tako Kristu ne može pripadati nitko tko odbacuje ono što nas on poučava. Po čemu smo Kristovi ako ne po svome životu; po čemu će svijet prepoznati da smo njegovi učenici ako ne po tome što radimo onako kako nas je on poučio? U tome je bila snaga prve kršćanske zajednice. Oni su zaista živjeli ono što ih je Krist poučio i ono što su naviještali. U njima je zaista prebivala savršena ljubav Božja. Ništa osim toga nisu nudili svijetu, a svijet je to prepoznavao, pa je i unatoč progonima broj kršćana stalno rastao. I svi kasniji navjestitelji Evanđelja uspjeli su proširiti Radosnu vijest upravo tako što su živo čuvali Božje zapovijedi, što su propovijedali, ne samo riječima nego i svojim životom, te su tako mogli ispuniti Kristov zahtjev da se Evanđelje proširi do nakraj zemlje.
Ne bojte se
Cijeli svijet je ponovno misijsko područje, jer iako je Evanđelje davno stiglo među naše narode, sve je više onih koji su kršćani samo na papiru. Krist želi od nas da oduševimo ljude za njega. To je zadaća njegovih učenika u suvremenom svijetu. A riječ nikad nije imala slabiju vrijednost negoli danas, kada svatko svašta govori, obećava bez pokrića; kada običan čovjek više ne može razlikovati istinu od laži. Nitko ne vjeruje riječi. Zato je više nego ikad važno svjedočiti svojim životom. Važno je čuvati njegove zapovijedi, da ljubav Božja prebiva u nama, te svijet prepozna da smo njegovi; samo to može probuditi usnule vjernike i rasplamsati iskru vjere u onim srcima u kojima je ona davno nekad gorjela.
Čini se preteško, čini se nemoguće biti svjedok, odvažiti se u ovom svijetu biti drukčiji, biti Kristov na način da to svijet prepozna. No, sjetimo se što Isus govori učenicima uplašenim što ga vide: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?« (Lk 24,38). Dok smo uz njega i on je uz nas i tada nema razloga za strah i sumnju.
