Arhiv tekstova

Crtica o gospodarenju

Da je Beč već čitavo jedno desetljeće, pa i više, na vrhu gradova u svijetu u kojem je najbolje živjeti poznata je stvar svakome tko to želi znati, jer se o tome svako malo piše u novinama ili govori na radiju ili televiziji. Kako Beč u tome uspijeva, poznato je ipak manjem broju ljudi, jer se iza anketiranih podataka (o uređenosti, sigurnosti, standardu, zaštiti okoliša...) ne nalaze detalji koji otkrivaju samu suštinu toga zbog čega se glavni grad Austrije nalazi tamo gdje se nalazi – na vrhu.
Jedan takav detalj tiče se i stanovanja u ovome gradu. Grad Beč prvi je u svijetu i po broju zgrada i stanova u svom vlasništvu koje izdaje u najam. Jedna takva zgrada (ova na slici) nalazi se u zapadnom dijelu gradu i, možda zbog toga što i izgledom podsjeća na studentski dom, u njoj stanuju mladi ljudi. Ali, u njoj ne stanuju niti učenici niti studenti – ima Beč zgrada i za takve namjene – nego isključivo radnici, jer je prvi uvjet da bi se uselio u nju taj da moraš biti zaposlen. I to u Beču.
Što se krije iza ove jednostavne formule? Mnogo toga. Krije se, recimo, činjenica da Beč – kao pravi suvremeni Babilon – na taj način utočište daje tisućama mladih iz različitih dijelova svijeta, i to pod vrlo povoljnim uvjetima. Za 600 eura mjesečno stanar ima pokrivene troškove vode, struje i grijanja, a ako u stanu nema perilicu svoje rublje u istom objektu može oprati po cijeni od dva eura. Usporedimo li to s prosječnim primanjima, koja rijetko idu ispod 1.500 eura, lako je izračunati koliko stanaru mjesečno ostaje za zadovoljavanje ostalih potreba. Ili pak, usporedimo li to s cijenom stanarine u privatnom aranžmanu – koja je nerijetko i 1.000 i više eura – opet nije teško izvući računicu, pa makar koliko cijene iz »potrošačke korpe« bile slične našima (a slične su). Uz sve to, grad Beč svojim je stanarima u toj zgradi omogućio i besplatne sadržaje za koje se inače papreno plaća: salu za stolni tenis, teretanu, tenisko igralište, saunu... Besprijekorno uređene i funkcionalne.
Ono što, međutim, otkriva pravu suštinu ovakvog gospodarenja lokalnih vlasti je činjenica da je Bač na taj način (vrijedi ponoviti: grad u svom vlasništvu ima mnoštvo zgrada) na minimum sveo problem beskućnika, posebno kada je riječ o rizičnim skupinama kakva su stranci, jer im je omogućio da za razmjerno jeftinu cijenu ima riješeno najvažnije životno pitanje: krov nad glavom. Pri tomu, ovakva socijalna politika pokazala se ekonomski isplativom i za sam grad. Jer, uzmimo da u opisanoj zgradi ima 500 stanara i da prosječna cijena najma iznosi 600 eura. Na mjesečnom nivou grad samo od te zgrade dobija tri milijuna eura, a toliko sigurno ne iznose zbirni troškovi održavanja zgrade. Drugim riječima, grad je na ovaj način na dvostrukom dobitku: riješio je problem tisućama mladih tako što je kao uvjet stavio da moraš biti zaposlen u Beču (i kroz svoje prihode puniš lokalni proračun) i još i sam od njihove stanarine ostvaruješ prihod.
A kakvo je stanje kod nas? U boljem slučaju, oni koji imaju novaca sami se snađu kupovinom kuća ili stanova ili ih pak iznajmljuju pod uvjetima koje određuje »tržište«, odnosno privatni vlasnici nekretnina. A »tržište« je i inače gramzivo, samo ako se za to ukaže prilika. A prilika se, priljevom izbjeglica od Botoksiranog patuljka iz Kremlja, ukazala u tolikom broju da je on utjecao na drastično poskupljenje i stanova i stanarina, pa se tako mjesečni najam stana u nekom od većih gradova u Srbiji gotovo pa izjednačio s onim u Beču, a domaćima koji planiraju kupiti kuću ili stan na raspolaganju su oni u ispražnjenim selima ili pak sanjaranje o istom u gradu ako se, naravno, zbog toga ne žele zadužiti kod banaka za dobar dio ostatka života.
I kakve Subotica uopće ima veze sa svim tim? Posebno kada se u obzir uzme da je prije petnaestak godina svojih sedam poslovnih prostora mijenjala s lokalnim tajkunom za jedan (!) ili pak kada je nešto malo kasnije za zgradu vojarne dala stanove časnicima (!) ili pak kada se pokazala spremnom odreći se vlasničkih prava nad jednom drugom vojarnom zarad izgradnje trgovačkog centra (ili što će već biti na Segedinskoj cesti) kao vrhunskim oblicima gospodarenja vlastitom imovinom.
I pored toga što je Suboticu napustilo bar 20-30 tisuća njenih rođenih stanovnika, ovaj grad primio je veliki broj ljudi sa strane od kojih mnogi također nemaju riješeno stambeno pitanje i za to se snalaze poput ruskih pacifista. Nemali broj njih, poznato je i to, zaposlen je u industrijskoj zoni na zapadnom dijelu grada, a i gradu je (valjda) još nešto nekretnina ostalo na raspolaganju. E sad, kako se redovi ovoga teksta bliže kraju, možda nije zgoreg razmisliti o čuvenoj tvrdnji anonimnog autora: mudar čovjek uči i od pametnog i od ludog: od prvog kakav treba, od drugog kakav ne treba biti. Gramziv, pak, prevrće beton po centru grada.
Z. R.