Arhiv tekstova

Križ – znak i mudrost Božja

Najveći znak Božje ljubavi prema čovjeku je križ. Korizma je vrijeme kroz koje čovjek treba shvatiti veličinu toga znaka, koliko je u njegovoj moći, kroz koje treba preispitati svoj odgovor na Božju ljubav koja mu je iskazana. Pobožnost Križnog puta upravo nas na to potiče. I pitamo se od postaje do postaje, zar je moralo tako biti, zašto je Isus na to pristao. Ljudi su ga odbacili, a on ipak za njih ide u smrt. Čak i dok umire, oni mu se rugaju. U križu se sukobljavaju pitanje mudrosti i ludosti, znak ljubavi i odbacivanja, ali samo ljudskim očima gledano. Za Boga u tome nema dileme. To nas pokušava poučiti već dva milenija. Pavao u poslanici Korinćanima govori o mudrosti i ludosti, a jesu li ga shvatili njegovi suvremenici? Shvaćamo li ga mi?

Mudrost ili ludost

Pavao piše: »Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost« (1Kor 1,22-24). Židovi su kroz cijelu svoju povijest vrlo racionalni i konkretni. Tako su i s Bogom surađivali. Uvijek su tražili znake i na temelju znakova iskazivali svoju poslušnost i vjeru. Bog je za njih onaj koji se znakovima i čudima objavljuje. Njegova prisutnost očitovala se znakom. Na temelju toga i Mesiju su zamišljali kao onog kojeg će pratiti silni znakovi koji će pokazati njegovu moć. Zato raspeti Mesija za njih nije dolazio u obzir. Gdje je tu znak, pitali su se.
Druga krajnost su Grci, kojima Pavao pokušava prenijeti Radosnu vijest. Oni su posve zaokupljeni filozofijom. Najveću čast među njima uživali su mislioci, a svoju kulturu smatrali su uzvišenijom od ostalih, osobito onih koji nisu znali cijeniti njihovu mudrost. Ponosni na svoju intelektualnu oštroumnost, nisu pronašli mjesta za Evanđelje.
Nasuprot Židova i Grka, znakova i mudrosti, Pavao postavlja Krista raspetoga, kojega propovijeda. Apostol je njegov navjestitelj, onaj koji ima zadatak od Boga radosnu vijest prenijeti i njima koji je ne prepoznaju i ne doživljavaju kao radost. Za Židove u križu nema znaka, Mesijini znakovi su moćni i silni, sablazno je misliti da Mesija tako završi. Za Grke je to ludost, jedan Bog ne bi nikada tako postupio. To što oni odbacuju zbog svojih ustaljenih načina razmišljanja je srce kršćanstva, najveći znak Božje ljubavi, najveća mudrost Božja. To prepoznaju »pozvani«, oni koje je Bog odabrao, koji su čuli njegov poziv te tako postali sposobni u križu prepoznati i znak i mudrost Božju, kao što je i Pavao jednom doživio.

Križ

I današnji čovjek razmišlja na tragu Židova i Grka, ovisno o svojim sklonostima. Traži znakove Božje prisutnosti, razmišlja o njegovoj opstojnosti, filozofira i luta, jer mu križ nije dovoljno mudar čin. Ali u križu je sadržano baš sve ono za čime čovjek traga, on je znak Božje pobjede nad zlom i grijehom, znak Božje moći koja se objavljuje čovjeku. Ljudska mudrost sama po sebi pred Bogom je nemoćna, koliko god da se čovjek osjeća mudrim i zbog toga superiornim. Mesija koji visi na križu čini se slabim. To što se čini kao slabo Božje, ono je jače od svega što čovjek može učiniti. Židovi nisu prepoznali znak, a Grci nisu mogli raspoznati Božju mudrost, jer su se učahurili u svoje okvire, koje Bog daleko nadilazi. Krštenjem smo pozvani, ali nemojmo Boga pokušavati umetnuti u svoje male granice, jer ih on daleko nadvisuje, da ne bismo ostali uskraćeni za spoznaje koje nam nudi.