Nekadašnje naselje Pavlovac smješteno na četiri kilometra od Đurđina prema Subotici bilo je naseljeno hrvatskim življem. Prema povijesnim izvorima prvi tragovi naseljenosti u pavlovačkoj pustari poznati su iz 16. stoljeća. U međuvremenu prostor nije bio stalno naseljen, a posljednje raseljavanje bilo je nakon 1979. godine uslijed gašenja pruge Subotica – Crvenka koja je prolazila kroz Pavlovac.
S početka 20. stoljeća u Pavlovcu su živjele obitelji Dulić, Kujundžić, Matković, Bašić, Čović, Bajić, Kolar, Krmpotić itd. U to vrijeme u Pavlovcu je bilo 240 kuća, a u Đurđinu 300. Radi usporedbe, u sadašnjim prigradskim naseljima Subotice u Malom Bajmoku bilo je 200 kuća, a u Aleksandrovu 320, podaci su sa sajta historysubotica.wordpress.com.
Sedam braća
Na fotografiji je obitelj Paje i Kate (rođ. Stipić) Dulić. Snimljena je oko 1930. ispred njihovog obiteljskog salaša na Pavlovcu. Bili su oni Dulići, »prdačno« (nadimkom) Morkanovi, a osim njih na Pavlovcu su živjeli i drugi Dulići – Dugački, Trinajsti, Fratrovi...
Uz roditelje se na fotografiji vide i sva njihova djeca – sedam muških i jedna ženska. U donjem redu do mame sjedi Luka (Bratac), do oca Joso (Ranko) i kraj njega Julije. U gornjem redu s desna na lijevo su Dano (Mizinak), Ivica (Braca), Vita, Bela (Albe ili Baćo) i Martin (Baćica).
Od osmero djece, sedam je od jedne žene koja je i na fotografiji. Najstarijeg Josu je rodila Pajina prva žena koja je umrla. Nakon Jose, najstariji je bio Bela pa Vita, Dano, Ivica, Martin, Luka i najmlađi Julije.
Fotografiju je s nama podijelila Marija Dulić iz Đurđina, kćerka Luke Dulića. Osim fotografija, čuva ona i uspomene na obitelj svojega baće. Kaže, salaša na Pavlovcu se posebno sjeća jer je ondje često odlazila.
»Taj salaš je bio gazdački – visok, velikih staklenih prozora, ravnih zidova, uvijek umazan... Imao je dva ulaza; glavni i pomoćni. Na glavnima su bila dupla drvena vrata, a pomoćni je bio manji i vodio je u tzv. kujnicu. Između ulaza su bila dva velika prozora. Sve je to bilo s južne strane, svi salaši su se tako gradili. Sa sjeverne nije bio nijedan prozor ili možda jedan mali. Ovaj salaš je imao u to vrijeme, prije sto godina, i kamene pločice. To mi je ostalo urezano u sjećanje, jer je bilo nesvakidašnje«, prisjeća se Marija.
Fotografija je snimljena ispred »ambetuša« (trema), gdje je pod, kao što se vidi, bio popločan ciglama.
Svi su svečano obučeni, ali povod fotografiranja sugovornica nije znala. Pretpostavlja da je vjenčanje najstarijeg sina.
Salaš je srušen
Bila je to bogata obitelj, ali je sve krenulo nizbrdo nakon prerane smrti dida Paje, priča Marija. Dodaje i da su bili složni. Sjeća se anegdote i kako su dijelili imanje.
»Nakon što je moj baćo došao iz rata, rekao je braći kako su Rusi konfiscirali zemlju od Poljaka i da se ne bi to i njima dogodilo odmah su se podijelili. To su radili tako što su izvlačili drvca. Količinu dobara bi dobili u ovisnosti od dužine drvca. Podijelili su dva salaša i zemlju. Njih četvorica najmlađih je to dijelilo, jer su ostali već bili oženjeni i dobili svoje.«
Salaš je srušen 90-ih godina, a zemlja gdje je bio više nije u vlasništvu ove obitelji. Marija kaže da je od svega što je bilo u dvorištu najduže ostala kruška na ulazu koja se osušila nekoliko godina nakon rušenja salaša.
Dida Pajina djeca su se sva udala i oženila u Đurđin, Suboticu i okolicu, a njihovi potomci raseljeni su diljem svijeta. Najmlađih potomaka Dulića Morkana ima i dalje i u rodnome im Đurđinu.
J. D. B.
