Arhiv tekstova

Četiri desetljeća umjetničkog rada

Tijekom posjeta izaslanstva Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske Hrvatskoj građanskoj udrugi iz Kotora, dodijeljeno je iznimno priznanje od strane Republike Hrvatske na području kulture Miju Adžiću. Nagradu mu je osobno uručio predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić u povodu obilježavanja 40. godišnjice umjetničkoga rada Adžiću kao scenografa u splitskome kazalištu.
    Akademski slikar i scenograf Mijo Adžić rođen je u Cetinju, diplomirao je kazališnu scenografiju na Akademiji primijenjenih umjetnosti, da bi potom otišao na specijaliziranje u Pariz. Tijekom puna četiri je desetljeća profesionalnoga djelanja u kazalištu, na televiziji i filmu realizirao više od dvije stotine scenografskih projekata u Hrvatskoj i inozemstvu. Radio je s iznimno mnogo velikana s područja kazališta i televizije: E. D. Filippom, Marijom Danirom, Borisom Dvornikom, Antonom Martijem i inima. Prema osobnoj je želji maestra Jakova Gotovca Mijo Adžić tijekom tri desetljeća čak 7 puta s različitim redateljima radio scenografiju Gotovčeva »Ere s onoga svijeta«, scenografiju, potom, za cjelokupna dramska djela pokojnoga Miljenka Smoje, u prosincu 2002. te u siječnju 2003. napravio je scenografiju za dva baleta, jednu dramu te dvije opere, što je uzimajući obzir da se radi o tek dva mjeseca, iznimno rijedak pothvat u kazalištu, uopće. Mijo je Adžić dobio brojne nagrade i pohvale u okviru svoje struke za svoja stvaralačka dostignuća: nagrade osječkoga i ljubljanskoga anala, Smotre hrvatskih kazališta, Dana satire u Zagrebu, kolektivne i nebrojene pojedinačne nagrade, te tijekom lipnja minule, 2003. godine, nagradu grada Splita za životno djelo.
   Svoj je rad vlastitim riječima Adžić opisao konotirajući se spram misli velikoga njemačkog teoretičara i praktičara umjetničke scenografije, Tea Otta: »Scenografija je, znate, iznimno kompleksna umjetnička disciplina, jer je scenograf i inženjer i arhitekt i slikar i kipar i izumitelj istodobno, a iznad svega on ima biti, ako je iole vrijedan svoga rada, intelektualac koji ima znati svako djelo smjestiti u vrijeme i prostor kojega je autor toga djela odredio. On mora umjeti poštovati stil zadane epohe, on mora, to, dakako, nije pravilo, ali naznake moraju postojati, shvatiti i ćutiti kako igrati: primjerice-antičko djelo u baroknom okruženju potpuna je besmislica koju nikakav modernizam i kvazi-avangardni pristup ne mogu i ne smiju opravdati.«