Mislim da sam o prilogu ponaosob već pisala, no kako ga i dalje vrlo često čujem, odlučila sam ponovno o njemu napisati koji redak i na taj način pokušati potaknuti čitatelje »Hrvatske riječi« da ga zamijene prilozima koji su su duhu hrvatskoga jezika. Naime, u posljednjih se dvadeset godina prilog ponaosob pojavljuje kao zaštitni znak »biranog govora« od saborske govornice do medija javnog informiranja, iako po svim hrvatskim normativnim priručnicima za njega nema mjesta u standardnome jeziku.
U »Rječniku razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika« Vladimira Brodnjaka (Zagreb, 1992.) jasno stoji da je navedena riječ srbizam te da prilog ponaosob pokriva dva značenja koja se u hrvatskome jeziku izriču prilozima osobito i navlastito u prvom; te posebice, pojedince ili odvojeno u drugom značenju. I »Jezični savjetnik« Slavka Pavešića iz 1971. godine, kada je nedvojbeno vladala jezična unifikacija, jasno kaže: »ponaosob govori se u istočnim krajevima pored: posebno, posebice, pojedinačno.« U »Jezikomjeru« – vodiču za izbjegavanje najčešćih pogrešaka u hrvatskome jeziku (Zagreb, 2004.) čiji su autori Jasmina Nikić-Ivanišević, Nives Opačić i Zoran Zlatar pronaći ćemo jasno objašnjenje koje kaže: »Prilog ponaosob brojni hrvatski govornici dovode u vezu s osobom, pa ga pogrešno rabe umjesto ‘sam’, ‘osobno’. No i stariji i noviji jezični savjetnici navode niz dobrih hrvatskih zamjena za taj prilog, koji je ustvari nepotreban.«
Dakle ne ćemo reći:
Svatko se mora ponaosob javiti ravnatelju.
Nego:
Svatko se mora osobno (ili: sam) javiti ravnatelju.
Iz svega napisanoga možemo zaključiti kako prilog pona-osob ne bismo trebali rabiti, a zamijeniti ga, ovisno o kontekstu, možemo prilozima: posebice, posebno, navlastito, osobito, pojedinačno, pojedince, zasebno, odvojeno, osobno i sličnima.
