Muštravi svinji
Čeljadi moja, čitam u novinama koliko je svinja stamanjeno, čerez bole. Grijota. Tako gustiram pa študiram o proujalim vrimenima. U gazdašagu mora bit i svinja. Dobri i hrđavi. Poodavno sam imo lip čopor svinja, al sram me divanit o njima. Nisu baš od najbolje fajte: imali su uši dugačke, zavrvaste i tako su im stale na glavi ko katane na straži. Noge visoke i dugačke, a njuška tako dugačka da si od take dvi mogo ćupriju pravit priko Palića. Jeptino sam i kupio. Dvi krmače s deset prasica. Niko od mene zadovoljniji. Jel trgovina je dobra, onaj što se otarasio srićan, a i drugi što je pazario. A ko je zadovoljan, taj se fali. Došo mi u goste komšija bać Losko, a ja ga oma za ruku, pa š njim do svinjaka. »Huh, a šta ste to kupili, te muštrave?«, strese se. »Ta nikad od ove fajte slanine ist nećete.« Sa svinčeta ne ist slanine? A da od čega se ide slanina? Ja bar konjske jel magarećije slanine nikad nisam io. Zato i kažem bać Losku: »Vi se valjda šalite«. »Ta ne šalim se«, odvrati on, »imo sam i ja te fajte, al sam se zavitovo da bolje nikako, al tako svinče više ni u avliju puštit neću.« Kad je očo, a ja se vratim svinjaku, pa gledim. Dugački su, veliki su, zdravi su. Zašto se to ne bi moglo ugojit? Eh, manem rukom, taj čovik samo me proba poplašit. Posli sam se ipak snuždio kad su svi kojima sam svinje pokazo isto tako divanili ko i bać Losko. Al se zato nisam izdo već sam zapovidio ženi, kad nisam na salašu, da se svinji marljivo rane i timare. Kad treći dan, vidim ja da je sav kuruz osto u alovu. »Pa pušti i malo u avliju nek se malo protrču.« Otvorim, a svinji napolje, pa oma u rijanje, cunjaj, burlaj. Kad jedared vidim da jedna želi bižat. Promotrim, a ono njoj strašna košćuretina u usti, pa tako trči s njom po avliji ko da je otela barjak. Huh, tužan i žalostan počešem se. Bać Losko je pravo kazo. Kuruz joj ne triba, već suva košćura. Šta ću jadan? Šta drugo, već kako sam se prija falio, tako sam se počo tužit i nemilom i nedragom. »Znate šta«, meni će kuma, »išće oni, samo im podajte ribe jel konjskog mesa.« Baš! Nisam valjdar pao s tavana. Kupit konja, pa ću ranit svinje. No, to će bit slanina. Jel da čekam dok kaki konj ne crkne. A oće l koji konj meni po volji crknit? Probaću ribu. Baš je žena kupila dvi kile sitni karasa. Dala je za nji malo novaca. No, toliko ću reskirat i žrtvovat. Stanem, gledim i bacim ribe u onu moju staru kastronu da vidim to čudo. I stvarno: tako su žderali ribu da su im se pinjušila usta. E, al oćel i kuruz tako? Uveče mi javi deran da su poili i kuruze. Sutradan malo više, prikosutra još više. Napokon se ukaže malo podvoljka. E, pa kad vam to triba, ima ribe u Paliću, pomislim i zapovidim ženi da im nanovo kupi dvi kile. I to su lapćali dok su ili, a zatim još slađe, kuruze. Istina, zaklo sam malo prije vrimena, jel sam se bojo da će im opet past na pamet košćure. A šta ću onda,? Možda ni riba neće više pomagat. A da im za volju kupim jednog vranca i konjskim mesom da i ranim, od toga sam zebo. I tako je pod mojim odžakom visilo divenica i slanina. Od onog doba uvik ponavljam u sebi zavit da svinče s dugačkom njuškom više nikad u moju avliju puštit neću. Odsele više nikad nisam tarmo starije čeljade, ko bać Losko.