Ako se Monoštorci vole nečim pohvaliti, onda je to riblji paprikaš. I ne samo da oni drže kako su vrsni majstori kotlića već to kažu i drugi. I nije to samo priča već to njihovo majstorstvo potvrđuju i brojna priznanja koja su monoštorski kuhari osvajali na raznim natjecanjima. Posebno se Monoštorci vole pohvaliti da je među njima i europski šampion u kuhanju ribljeg paprikaša.
I ne čudi onda što se u Monoštoru organiziraju i natjecanja u kuhanju ribljeg paprikaša. Službena su dva. Ono seosko koje se organizira tijekom Bodrog festa i Alasi i bećari koje organizira KUD Hrvata Bodrog. Prvo je masovnije i kuhati može svatko tko se prijavi. Na ovo drugo dolazi se samo po pozivu organizatora. Zato se na Bodrog festu kuha više od 100 kotlića, a na Alasima i bećarima dvadesetak. To po pozivu ne znači da pravo sudjelovanja imaju samo Monoštorci već su dobrodošli i gosti. Ove godine ekipa Grada Đakovo s »prvim kuharom« gradonačelnikom Marinom Mandarićem, gosti iz Gajića KUD Seljačka sloga, ekipa DSHV-a iz Subotice, veslači s Neretve Salašari somborski, HKU Antun Sorgg iz Vajske, HKUD Vladimir Nazor iz Sombora, a nije ovo moglo proći ni bez Hrvatske riječi i, naravno domaćih kuhara, koji su bili i najbrojniji.
Propozicije natjecanja standardne, kao i na drugim sličnim kuharskim nadmetanjima. Organizator je osigurao ribu, mjesto za kuhanje i drva. Sve drugo »palo« je na kuhare i članove njihovih ekipa, a ukupno ih je moglo biti osam. U to drugo spadaju začini, naročito paprika od koje mnogo ovisi, i tijesto. No, bilo je tu i drugih »dodataka«, kao što su domaći kulen i domaća rakija, čisto da se ne ostane gladan i žedan do paprikaša.
Prije paljenja trebalo je pripremiti i drva, sitno cijepana, jer riba ne trpi da, dok se kuha, stane vatra. 
Što se ribe tiče, kuha se ono što se dobije, pa što kome zapadne, nekome dvije glave, nekome više repova, nekome više mliječa.
A što se samog kuhanja tiče, svatko se držao nekog svog recepta. Nema tu puno razlike, malo drugačija paprika, malo više ili manje vode, sa ili bez kuhane rajčice, slaniji ili ljući, ali dovoljno da napravi finu razliku između vrhunskih, odličnih, dobrih i onih koji skoro i da nisu ličili na riblji paprikaš, a bilo je i takvih. Da ih ne obeshrabrimo, neću ih imenovati. 
Prednost ribljeg paprikaša je što se brzo skuha. Dovoljno je 35-40 minuta da ključa. Na jakoj vatri. Tu lekciju svi ovogodišnji natjecatelji davno su svladali.
Prvi puta sam sada čula da se za natjecanje riba iz kotlića vadi desetak minuta ranije, kako bi ostala kompaktna, jer i na to se gleda kod ocjenjivanja. Dovoljno je jedno parče »potkovice« i malo juhe. Iskreno, nije mi baš jasno kako žiri kušajući dvadesetak različitih paprikaša, jedan za drugim, može ocijeniti koji su najbolji, ali budući da su ove godine tu nezahvalnu ulogu imali dobri kuhari ribljeg paprikaša, pa recimo da im vjerujemo da nisu omanuli i da prva dva mjesta u Monoštoru nisu ostala »preko veze« već zasluženo. Marijan Pejak i Petar Pašić, dok su treće mjesto zauzeli gosti iz Gajića, KUD Seljačka sloga.
Uz dobar paprikaš idu i tamburaši, a to u Monoštoru ne razdvajaju. Suvišno je onda reći da je onaj drugi dio potrajao duže nego priprema i kuhanje.
Kako danas organiziranje manifestacija ovisi od projektnog financiranja ispoštovat ću molbu organizatora, iako se ne uklapa u ovaj tekst, i navesti da su Alasi i bećari održani uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, Veleposlanstva Hrvatske i Hrvatskog nacionalnog vijeća. Da se ne naljute, pa sljedeće godine uskrate potporu. 
I da, u međuvremenu sam doznala kako žiri može kušati dvadesetak uzoraka i ocijeniti koji je paprikaš najbolji. Jednostavno ne kuša ih svih 20. Za početak odmah odbaci one koji na (njihov) prvi pogled ne zadovoljavaju kriterije, što se tiče boje i gustine. 
Z. V.