Arhiv tekstova

U istraživanju o poznavanju povijesti, koje je proveo Beogradski centar za ljudska prava, čak 62 posto ispitanika ne zna da je  Hrvatska u srednjem vijeku imala svoju kraljevinu, a 45 posto pogrešno vjeruje kako je Dubrovnik tijekom povijesti  bio dio srpske države.  U zaključku knjige »Novosti iz prošlosti« u kojoj su prikazani ovi i drugi rezultati (ne)poznavanja vlastite i povijesti susjednih naroda, navodi se kako svijest o hrvatskoj državnosti u Srbiji najmanje ima najmlađa generacija, što je posljedica njenog odrastanja u osamdesetim i devedesetim godinama, kada su iz školskog sustava Hrvati kao neprijatelji izbačeni, a stereotipi  o hrvatskoj inferiornosti razvijani u najvećoj mogućoj mjeri. 

Svi se mi, mada bismo najradije zaboravili, dobro sjećamo vremena najžešće ratne propagande i »teorija« o Hrvatima kao nepostojećem narodu, katoličkim Srbima itd. Na sreću ta su vremena prošla, Srbija i Hrvatska njeguju dobrosusjedske odnose i te su  politikantske kvaziteorije izgubile na svojoj popularnosti i snazi. Ali, one se ipak i dalje  brižno njeguju u srcu Bačke. Sada se autohtonost i opstojnost Hrvata negira u Vojvodini, a u cilju utemeljenja i jačanja bunjevačke nacionalne manjine. Pokraj falsificiranja povijesti i kvaziznanstvenih teorija, na što smo već navikli, najnoviji  »izum« bunjevačkih »pridnjaka« je negiranje prava bunjevačkim Hrvatima na korištenje subetničkog imena, negiranje prava na korištenje materinskog govora, negiranje prava na kulturnu baštinu – materijalnu i duhovnu. Što reći o ovome?  Ako je država Srbija i službeno priznala bunjevačku nacionalnu zajednicu i nitko im ne osporava pravo da se tako izjašnjavaju, imaju li oni pravo negirati drugu nacionalnu zajednicu i određivati tko će se kako izjašnjavati, kakav će identitet imati, koju nošnju i kada će obući i što će smatrati svojom kulturnom baštinom? Jasno je, bliži se popis, bliže se izbori. Potrebno je homogenizirati vlastitu nacionalnu zajednicu, a to se, poznato je u teoriji i političkoj praksi, uspješno može postići stvaranjem neprijatelja. A političkim predstavnicima »samo Bunjevaca« dežurni krivci za sve njihove neostvarene političke ambicije bili su i ostali bunjevački Hrvati.