Pojam humanizam ima više značenja, već prema tome s kojega se motrišta razmatra. U spoznajnom smislu to je učenje da je »Čovjek mjera svih stvari«. U etici je učenje da svi društveni odnosi moraju počivati na uvažavanju ljudske prirode. Kao praksa kroz povijest temelji se na osjećaju jedinstva ljudskoga roda, kao »humanitas«, humanitet – čovječnost, a na području povijesti kulture humanizam je nastojanje da se upozna, objasni i nasljeduje klasična grčka i rimska književnost. Riječ je o obnovi klasične kulture u cijelom njenom opsegu. Konačno, riječ je o kulturno-povijesnoj epohi od početka 14., pa do kraja 15. stoljeća. Nas, dakako, zanima humanizam i dva potonja smisla.
    Kolijevka humanizma i renesanse je Italija, odnosno, cijeli Mediteran. Odatle su se humanističke ideje i djela postepeno širila po cijeloj Zapadnoj Europi. Prva je osjetila utjecaj tih ideja istočna obala Jadrana, odnosno, Hrvatska. Hrvati nisu bili samo konzumenti tih ideja, nego i stvaraoci od samih početaka. Oni su se školovali na učilištima Italije. Među prvima su prihvatili taj proces kulturnih događanja, pa su ih kasnije prenosili i drugima kao izgrađeni kulturni djelatnici. Jedan povjesničar hrvatske kulture toga vremena je zapisao: »Od Kopra do Kotora gotovo svaki primorski grad bio je intelektualni i humanistički centar u kojem su se gajile pismenost, umjetnost i nauka. Kada bismo htjeli samo nabrojiti sve ovdašnje istaknute humanističke ličnosti i prikazati njihova djela, trebalo bi toj temi posvetiti mnogo prostora.« I kada bi bilo dovoljno prostora i vremena, ponekada je teško otkriti identitet osoba, jer se one kriju često pod humanističkim ili krajovnim imenima. No, mnogi su tijekom vremena i istraživanja otkriveni. Danas ih možemo sa sigurnošću smjestiti u hrvatski kulturološki krug. Naznačit ćemo samo neke.
    Herman Dalmatin (Hermannus Dalmata) oko sredine 12. stoljeća. Redovnik i učenjak putuje po Europi i Aziji. U Španjolskoj proučava arapski jezik i književnost. Zajedno s Englezom Robertom de Retinom preveo je na latinski Kuran. Prevodio je i tumačio arapska astronomska djela. Prvi je s arapskog na latinski preveo Ptolomejeve Kanone i Planisferij. Juraj Slavonac (Georgius de Sclavonia), katolički teolog. Rođen je oko 1360. u Brežicama, a umro je 1416. u francuskom gradu Tours. U Parizu upisuje Artes liberales 1378. godine. Doktorira iz teologije 1400. i postaje profesorom na Pariškom sveučilištu. Kao kanonik u Toursu zapisao na staroslavenskom Očenaš, Zdravomarijo, Apostolsko i Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Ostavio nam je i popis hrvatskih biskupija i krajeva u kojima se rabi staroslavenski jezik u liturgiji. Petar Pavao Vergerije rođen je u Kopru 1370. godine. Njemu se pripisuje najvažnije djelo humanističke pedagogije – De ingenuis moribus et liberalibus studiis adulescentiae. Jedan je od najistaknutiji humanista uopće. Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus) rođen je u Šibeniku 1420. godine. Prvi se u krugu hrvatskih kulturnih djelatnika javlja s tiskanom knjigom pjesama (Elegiarum et carminum libri III.) tiskane u Veneciji 1477. godine. Za kulturnu povijest je najznačajnije njegovo djelo De situ Illyriae et civitate Sibenici. U tom djelu veliča Hrvate i svoj grad Šibenik. Ivan Kestenački (Janus Pannonius) rođen je 1434. u selu Kestenci kod Aljmaša. On je nećak čuvenog humaniste Ivana Viteza iz Srednje kod Križevaca, koji je postigao veliku karijeru za Matije Korvina, postavši kardinal i Primas Ugarske. Ivan se školovao u Ferari i Padovi. Vrstan je znalac grčkog i latinskog jezika. Izvrstan je pjesnik, a kasnije postaje i Pečujskim biskupom. Zbog urote protiv Matije Korvina bježi u Hrvatsku i umire u Medvedgradu kraj Zagreba 1472. godine. Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus) je iz Dubrovnika (1463.-1520.), humanista, pjesnik i leksikograf. U dvadeset prvoj godini života postaje članom Akademije na Kvirinalu u Rimu. Za svoju raspravu o Vergilu i enciklopedijski rječnik i ciklus ljubavni pjesama ovjenčan je lovorovim vijencem kao poeta laureatus.
    U dugi niz humanista ulaze i dva Šibenčanina Antun Vrančić (Antonius Verancius) 1504.-1573. i Faust Vrančić (1551.-1617.), sinovac Antuna Vrančića. Čuven je po svom rječniku na pet jezika, među kojima je i hrvatski i po svom djelu Machinae novae. Kao filozof piše o logici i etici. Benedikt Kotruljić (1400.-1468.) je dubrovački humanist i dipolomata. Autor je prvog naučnog djela o trgovini i knjigovodstvu (Della mercatura et del mercante perfetto - O trgovini i savršenom trgovcu). Juraj Dragišić (Georgius Argentinensis Salviatus, oko 1450.-1520.). Još kao dječak s grupom izbjeglica iz Bosne dolazi u Dubrovnik. Školuje se u Dubrovniku, nizu talijanskih gradova, Parizu i Oxfordu. Član je Plethonove platonske akademije. Objavljuje veliki broj radova iz područja teologije, filozofije i logike. Držao se načela »magis enim amica philosophis veritas quam homines – filozofima je draža istina nego ljudi«. Franjo Petrišić (Franciscus Patricius, 1529.-1597.). Rođen na Cresu. Profesor je u Ferari i Rimu. Radikalan je platonist. Bavi se historiom, geometrijom, poetikom i retorikom.
    Tako su Hrvati i Mađari imali ne samo zajedničkog kralja, nego i plemstvo i humaniste. Kreteli su se po cijelom kraljevstvu, pa čak i po cijeloj Zapadnoj Europi. Bilo ih je na svim velikim učilištima Eurpe, bilo kao studenti, ili kao profesori. Svud su naučavali i širili humanističke i renesansne ideje.