Arhiv tekstova

Tri mosta i dvadeset minuta I. dio

Nakon svakog dobrog putovanja, umjesto odredišta, želim pisati o ljudima. 
Dakle, putovanje u Veneciju, na Vogalongu, bilo je prekrasno i nadasve nesvakidašnje iskustvo, koje bih preporučila svakom ljubitelju vode, mora, veslanja, prirode, avanture...
Putovanje u Veneciju, na Vogalongu, za mene je bilo više od svega jer sam na put išla sa svojim novim prijateljima Mađarima. Nikad ne treba zaboraviti da ja ne govorim mađarski, ali ga ni ne razumijem. Toliko mi je daleko, strano i nedostižno da mislim da ga neću svladati ni u pola života. Ali na moju sreću, neki prijatelji Mađari govore engleski i to je bilo dovoljno za sve dogovore. Pristala sam na ovo putovanje na prvi spomen. Mislim da se nikada neću promijeniti u svojoj želji za novim iskustvima.

Nije uvijek po planu

Iskreno rečeno, nije mi bilo ugodno baš cijelo putovanje, iako i dalje tvrdim da je ovo putovanje bilo lijepo. Prvo što se dogodilo je da sam zbog kasnije uplate prve rate završila u minibusu, a ne u autobusu. Što je bila moja krivnja. Nadalje, večer prije polaska saznajem da minibus neće ići i da ću ja s još dvije djevojke ići u autu koji vozi meni nepoznata osoba. Što se tiče vožnje automobila, postala sam jako stroga u smislu da stavljam svoj život u nečije ruke i bitno mi je tko je taj netko. U ovom slučaju ne poznajem vozača koji nas treba voziti deset i više sati. Tog jutra stižem na odredište i vidim da ćemo vući prikolicu s dva velika zmajeva čamca. Sjedamo u auto i krećemo, a na kontrolnoj ploči se pali lampica koja pokazuje da nam ne radi stop svjetlo. Nakon deset sati vožnje vozač, koji je još uvijek lijepo vozio, na trenutak izgubi koncentraciju na parkingu i prikolicom udari u parkirani kamion... Jasno je što sam htjela reći i o čemu govorim.
Ipak, stigli smo živi i zdravi i avantura je krenula.
Imali smo smještaj u kampu koji se nalazi u predgrađu Venecije. Riječ je o lijepim kućama, ušuškanim u zelenilo s bazenom i finim stilom. Udaljen dvadesetak minuta od grada.

Dan prvi

Zapravo, ako računamo da smo stigli u petak navečer, subotu bismo mogli proglasiti danom dva, no budući da smo tada stigli tek u »pravu« Veneciju, ovo poglavlje nazivamo danom jedan. Mojim mađarskim prijateljima ovo nije prvi put da dolaze na Vogalongu, i u ovom smještaju, i u ovakvom aranžmanu, tako da nisam morala ni o čemu razmišljati. Nisam otvarala navigaciju, nisam kupovala karte za prijevoz, nisam razmišljala kamo ću ići i što ću raditi. Sve je bilo tako lijepo filtrirano i odmah mi je posluženo. Otišli smo rano u grad u obilazak, kako bismo sve vidjeli i navečer pomogli ubaciti brodove u more, kako bismo bili spremni za start Vogalonge koji je bio u nedjelju.
Kada bih morala ukratko opisati Veneciju, rekla bih da je prekrasna, s čarobnim kanalima, ulica punih šmeka, da vrijeme stoji, da odolijeva, da je šarmantna i beskrajno skupa. Ali otvorili smo se i za ručak i nije mi žao silnih eura jer okus špageta sa sipom i njezinim crnilom još uvijek ostaje u ustima.
Impresionirana sam i Googleovom navigacijom koja je dosta zbunjujuća, jer vas uvijek vraća na kanal koji je njima zapravo transportna ruta. Uglavnom ljudi često koriste taksi brodove, privatne brodove i gondole.
Zanimljiva mi je i jedna anegdota koju sam čula od prijatelja koji su na pitanje koliko ima do nekog trga na par različitih mjesta dobili isti odgovor: još tri mosta i dvadesetak minuta. I da, baš tako, idete negdje i trebate prijeći barem tri mosta i ići 20 minuta. 
O Vogalongi, našem gubitku prije starta i fluorescentno zelenoj boji vode koja se dogodila tog dana, pisat ću u sljedećem broju.
Gorana Koporan