Arhiv tekstova
Poduzimljiva mlada lemeška obitelj
Tamara i Daniel Kanjo iz Lemeša mlad su bračni par koji je odlučio ostati u svom selu i nastaviti baviti se poljoprivredom, što je posao koji su radili i Danielovi roditelji. No, poduzimljivi kakvi jesu Tamara i Daniel shvatili su da je bolje ne osloniti se samo na jedan posao, već da je mudrije raditi više poslova, naravno ukoliko ima prilike, znanja i vještine. Ako je suditi po ovim mladim ljudima, svega toga imaju pa se uspješno bave raznim poslovima. U ovom tekstu mi ćemo se držati dva najznačajnija, a to su poljoprivreda i dekoracija prostora za proslave. Uz to Tamara, koja je završila Pedagoški fakultet, radi u školi, a Daniel koji je konobar po struci radi i taj posao u koji je uključio i Tamaru. Uz sve te poslove nije rijetkost da za vikend ostane tek nekoliko sati za san i odmor.
Neizvjesna poljoprivreda
Obitelj Kanjo je do dolaska u Lemeš živjela na Ivanković salašima. Kuću u selu su izgradili Danielovi roditelji Kata i Ferenc Kanjo, a tu danas živi i mlada obitelj. Poljoprivreda je posao koji su Kata i Ferenc radili na salašu i nastavili kada su došli u selo, a taj posao preuzeo je kasnije Daniel. Drži se u poljoprivredi samo ratarske proizvodnje, kao što su radili i njegovi roditelji.
»Sijemo pšenicu, suncokret i kukuruz. Naša politika je da se širimo koliko možemo, odnosno obrađujemo samo vlastitu zemlju, bez arende ili zakupa državne zemlje. Gospodarstvo proširujemo kada za to ima mogućnosti kupovinom vlastite zemlje. Nesigurna je danas naša proizvodnja i u takvim uvjetima riskantno je i uzimati zemlju u zakup. Cijene naših proizvoda su niske, nikada ne znate koliko će roditi, a arenda se mora platiti«, kaže Daniel.
Pomoć u poljoprivrednim poslovima je i majka Kata koja je sa svojim pokojnim suprugom vodila njihovo gospodarstvo, a i danas ako treba sjeda u traktor i pomogne koliko može.
»Uvijek smo radili tako da smo ulagali samo vlastiti novac, bez kredita, tog načina poslovanja drži se sada i Daniel. Nismo mijenjali ni sjetvenu strukturu i kukuruz, pšenica i suncokret su tri kulture koje mijenjamo. Pšenica se nekada sijala da uništi korov, a sada skoro da više ima posla s pšenicom nego kukuruzom ili suncokretom. Špricaj od korova, špricaj od bolesti, špricaj da bi je prihranio. A nekada posiješ, baciš gnojivo i čekaš žetvu«, kaže Kata i prisjeća se kako je godine provela na špartaču i u kopanju.
Katin savjet sinu je bio da uči i nađe neki drugi posao, ali je on odlučio ostati na obiteljskom gospodarstvu.
»Najveći problem u poljoprivredi su nam nesigurne cijene. Kupili smo gnojivo na vrijeme, a onda je cijena drastično pala, više se ne zna ni kada je pravo vrijeme za prodaju naše robe. U takvim uvjetima teško da možemo išta planirati. Uskoro će žetva pšenice. Spominju se cijene oko 20 dinara. Gdje smo mi s tom cijenom? Bolje da ne računamo«, kaže Daniel i dodaje da je danas kupovati zemlju i mehanizaciju nemoguće bez kredita.
Jutro zemlje u Lemešu je oko 5.000 eura, a po sadašnjim cijenama uloženo se može vratiti tek za nekoliko godina.
I tu ćemo ovaj dio gospodarske priče završiti da bismo ostavili prostora za onu drugu, a to je ukrašavanje dvorana za proslave, što je posao koji Tamara i Daniel rade zajedno.
Dekoracije za sve prilike
Sve je počelo slučajno. Prvo je Daniel zbog svoje visine često pomagao rođacima kod postavljanja dekoracija za razne proslave. Išlo mu je to od ruke, pa su ga zvali i drugi, a onda je to postao posao. Tamara i Daniel rade po okolnim mjestima, a uz to stalno su angažirani u jednoj dvorani za proslave u Apatinu. Kako se širio posao tako su počeli kupovati i dekoracije, prvo samo za mladenački stol, pa se onda to širilo, tako da sada mogu opremiti 300 stolica. Najveća svadba za koju su radili dekoraciju bila je u Doroslovu za 600 osoba.
»Sve počinje od toga što su mladenci zamislili, a mi kažemo što možemo, a što ne možemo od toga odraditi. Često se tijekom dogovora posve sve izmijeni, i boje i stil. Trudimo se ispuniti sve što mladenci traže«, kaže Daniel.
»Uglavnom su to svadbe u selima koje se održavaju u seoskim dvoranama. Uglavnom nas angažiraju oni koji su ili bili na proslavama za koje smo mi radili dekoraciju ili nas netko preporuča. Događa se da smo radili 18. rođendan, a sad nas zovu za svadbu. Ili smo radili zaruke, svadbu i krštenje«, kaže Tamara i dodaje da na nekim proslavama rade i dekoraciju i posluženje.
Dvorane u kojima rade sada već dobro poznaju, što im olakšava posao. Za dekoraciju dvorana u domovima kulture gdje se ukrašava i strop potrebno je i do osam sati rada. U novijim dvoranama, u kojima nema potrebe dekoracije stavljati i na strop, dovoljno je četiri sata.
Tamara priznaje da je u ovom poslu Daniel mnogo kreativniji, pa je ona tu da mu pomogne, a ako može birati najradije se prihvaća glačanja opreme koja se koristi za dekoracije.
»Više nema pravila kada se organiziraju proslave, ali je pravih seoskih svadbi sve manje«, kaže Tamara.
Zato su odustali od ideje da zakupe jednu dvoranu i kupe svoje posuđe. Umjesto toga uložili su u dekoracije, kako bi imali više boja i vrsta i kako bi mogli udovoljiti zahtjevima svojih klijenata. S obzirom na dva posla koja rade, dogodi se i da se poslovi na njivi »poklope« s nekom svadbom. Ni jedno ni drugo ne može čekati, ali uz pomoć i to se da riješiti. Ali trpi san i slobodno vrijeme.
Z. V.
