Arhiv tekstova

Novi zvonik u svojoj staroj službi

Nedjelja, 14. svibnja 2023. godine – datum je koji će biti upamćen i zabilježen u povijesti Čikerije, pograničnog zaseoka smještenog između Mirgeša i Tavankuta. To je dan kada je obavljen blagoslov obnovljenog čikerijanskog zvon(ik)a, koji će nakon tri desetljeća »šutnje« nastaviti svoje nekadašnje »službe« – pozivati na molitvu kao i rastjerivati ledonosne oblake i time zaštititi usjeve tamošnjih mještana kao i onih koji su za njega vezani putem svojih predaka.

Simbol Čikerije

Zvono podignuto davne 1934. godine, koje je više od pola stoljeća rastjerivalo ledonosne oblake i Čikerijancima zvonilo svakoga dana ujutro, u podne i navečer, u posljednjih oko 30 godina, zbog svoje dotrajalosti, nije bilo u funkciji. Ideja za njegovom obnovom potekla je od mještanina Mirka Tumbasa, a podržao ju je i inicijativu za njezinu realizaciju preuzeo župni vikar župe sv. Jurja u Subotici, vlč. Tomislav Vojnić Mijatov, rođeni Tavankućanin. Iz dvorišta jednog napuštenog salaša zvonik je preseljen naspram čikerijanskog križa, na dio placa koji su tavankutskoj župi darovale sestre Snežana i Spomenka Hegediš iz Tavankuta.
Blagoslov je uz tavankutskog i malobosanskog župnika Marjana Vukova i Dragana Muharema predvodio vlč. Vojnić Mijatov, koji je podsjetio da je vjernički puk na Čikeriji, koji je nekad bio daleko brojniji, 1886. godine podigao zavjetni križ, a 1934. zvonik, prije svega da ih Bog zaštiti od tuče i svega što je prijetilo njihovim usjevima. 
»Tadašnji tavankutski župnik Antun Berger je u Mariboru kupio zvono i donio ga na Čikeriju. Vjernici su zahvaljujući svojoj snažnoj vjeri podigli zvonik koji ih je, uz određene molitve, svojom zvonjavom dugi niz godina čuvao od tuče. Prošle godine, na uzvišenje Svetoga križa, 14. rujna, kada je proštenje u Mirgešu, počeli smo s radovima, skinuli smo zvono sa starog postolja, koje smo srušili i tada je krenuo pothvat s traženjem placa te materijala za izgradnju novog zvonika.«
On ujedno ističe kako se za ovo zvono može reći da je simbol Čikerije, jer »ljudi kad dolaze ovdje vjerojatno prvo pitaju gdje je čikerijansko zvono i po njemu je Čikerija itekako poznata«.
Vlč. Vojnić Mijatov je prigodom blagoslova među ostalim rekao da su zvona na neki način povezana sa životom naroda Božjeg. 
»Njihova zvonjava označava vrijeme molitve, skuplja puk na obavljanje liturgijskih čina. Vjernike upozorava na značajnije događaje koji pogađaju radošću ili bolom ovu crkvenu zajednicu ili pojedine vjernike. Kad u svom svakodnevnom životu čujemo zvona, sjetimo se da smo jedna obitelj i da nas njihova zvonjava poziva na okupljanje i očitovanje našeg jedinstva u Kristu«, rekao je vlč. Vojnić koji se ujedno zahvalio svima koji su pomogli u njegovoj obnovi i postavljanju, a posebno obitelji Hegediš.

Hvala inicijatorima, organizatorima i dobročiniteljima

Nakon čina blagoslova, župnik župe Presvetog Srca Isusovog u Tavankutu Marjan Vukov zahvalio se Gospodinu na ovoj prigodi, brojnim donatorima i dobrotvorima, koji su svojim darovima, a nadasve vremenom, trudom i radom pridonijeli da se dođe do ovoga dana. 
»Neću nijedno ime spominjati jer bih možda nekog izostavio, osim svoga kolege Tomislava koji je puno vremena utrošio tražeći brojne pojedince, ne samo s teritorija naše župne zajednice već nalazeći i profesionalce iz drugih župa. Prema vama koji ste pomogli vjerujem da će Gospodin biti dobrostiv i da će vas sve nagraditi svojim blagoslovom, što mi i molimo«, poručio je vlč. Vukov.
Crvenu vrpcu, kao znak početka rada čikerijanskog zvona, prerezali su najstariji i najmlađi Čikerijanac – Jakov i Nikola Tumbas.
Jakov Tumbas, rođen tri godine nakon podizanja ovog zvona (1937.), odrastao je uz njega i više puta svjedočio ispunjenju njegove osnovne uloge.
»Zvonilo je svaki dan ujtru u 5 sati, u podne i uveče u 8, zvonilo se i kad iđe oblak koji je nosio led, a oglašavalo se i kad kogod umre i to drukčije kad je žena jel čovik. Vranje Orčić je dugo bio zvonar i naposlitku je bio zvonar njegov brat Lazo. Kad je dolazio gradonosni oblak i kad se krenilo zvonit, on se počo razilazit. Rođen sam na Čikeriji, tu ću i ostat, i drago mi što je staro zvono obnovljeno.«
Ovom je događaju među ostalima prisustvovao i predsjednik DSHV-a te ministar u Vladi Srbije, a također i podrijetlom Čikerijanac Tomislav Žigmanov koji je za ovu akciju rekao da je hvalevrijedna te da pokazuje kako je ljudima stalo da se naslijeđe koje baštine, u ovom slučaju zvono na Čikeriji, sačuva, obnovi.
»Ne samo da bude podsjetnik na ono što je ranije bilo, jer je ono okupljalo, podsjećalo, pozivalo ljude, već treba naglasiti da je ono jedno od najpoznatijih zvona koje je raspršivalo ledonosne oblake, koje je bilo zaštita za ovo područje. U tom smislu svaka pohvala svakom tko je pridonio, od obitelji Hegediš koja je darovala dio svoje zemlje, preko obitelji Petrekanić koja je dala bagremova stabla za kosnike, do onih koji su obnovili sâmo zvono, radili na njegovom postavljanju, obitelji Tumbas i naravno svima koji su financijski poduprli sve to, na čelu s organizatorom i realizatorom vlč. Tomislavom Vojnićem. Mislim da se stalost ovdašnjeg vjerujućeg hrvatskog puka na najbolji način potvrđuje kada je u pitanju vlastito kulturno naslijeđe, da se svojim naporima, odricanjem, angažmanom sačuva i stavi u funkciju u jednom novom ambijentu«, istaknuo je Žigmanov.

Sv. Leopold Mandić – pedagog ljudske duše

Blagoslovu zvon(ik)a prethodila je sv. misa kod čikerijanskog križa u povodu spomendana sv. Leopolda Bogdana Mandića kad mještani proslavljaju proštenje. Nju je predvodio župnik u Maloj Bosni vlč. Dragan Muharem, koji je u svojoj homiliji izdvojio drugo čitanje gdje sv. Petar kaže »Krist neka bude svet u vašim srcima«, te istaknuo važnost sv. Leopolda.
»Ovih dana svi smo mislima u ovim događajima koji su zadesili našu zemlju – nasilje, tragedija, mnogi se pitaju o uzrocima i kako to možda ubuduće spriječiti. I onda mi je pala na pamet ova Petrova rečenica. Ako Krist nije svet u našim srcima, još jednostavnije rečeno – ako nam više ništa nije sveto; ni Bog, ni roditelj, ni nastavnik, ni drugi čovjek, ni tuđi život, onda je ova zemlja postala opasno mjesto po život. Zato nam, uz sve ono što učimo u školi, radimo, intelektualno napredujemo, treba odgoj savjesti, odgoj za svetost, odgoj za strahopoštovanje. Ako kod djece ne razvijamo te osjećaje, onda je sve uzalud. Imat će veliko znanje, ali iščašen duh. A kad imaš znanje, a neizgrađenu dušu, to postaje oružje. Sad dolazimo do onoga koga danas slavimo, našega sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića. Imamo mnoštvo pedagoga, ali treba nam pedagog ljudske duše, onaj koji zna odgojiti ljudsku dušu, kako je to znao sv. Leopold. Cijeli život je sjedio u ispovjedaonici, primao grješnike i ozdravljao im dušu. Nije činio čudesa kao neki drugi sveci, on je činio čudesa tako što je ozdravljao ljudske duše, vraćao im izgubljeno strahopoštovanje prema Bogu. Činio je upravo ono što sv. Petar kaže ‘Krist neka bude svet u vašim srcima’, a odgoj ljudske savjesti od malih nogu upravo ovih dana vidimo koliko nam je potreban.«
Unatoč kiši, svetoj misi i blagoslovu prisustvovao je veliki broj vjernika – najvećim dijelom Čikerijanaca i onih čiji preci potječu iz »našeg malog mista«. 
I. P. S.