Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Trpimo posljedice toleriranja i odobravanja nasilja

Ukupno 18 mrtvih i 20 ranjenih bilanca je dva masovna zločina koja su se u dva dana dogodila u Srbiji. U oba slučaja masovna ubojstva izvršena su vatrenim oružjem. U školi Vladislav Ribnikar u Beogradu počinitelj je dječak od 13 godina, u Mladenovcu i okolnim selima mladić od 21 godine. Je li se moglo predvidjeti da će doći do ovakvih masovnih zločina čiji su počinitelji tako mlade osobe? Treba li uzroke tražiti u povećanom vršnjačkom nasilju, pa i nasilju prema nastavnicima? Treba li uzroke tražiti na nekom drugom mjestu? Kako se može izaći iz stanja društva u kojem je nasilje blisko kao model rješavanja problema? Kako učiniti razdoblje adolescencije manje rizičnim? O tome za Hrvatsku riječ govori psihijatar prof. dr. sc. Ivan Jerković, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Prof. Jerković stručnjak je u području razvojne psihologije i psihologije obrazovanja. Autor je više monografija i udžbenika u području razvojne psihologije, kao i pedesetak publiciranih radova u kojima se bavio temama psihologije obrazovanja.
► Tuga, bijes, strah, nevjerica... S tim osećanjima ljudi su primili informaciju o masovnom ubojstvu u školi u Beogradu i samo dan kasnije u Mladenovcu. U oba slučaja izvršitelji su mlade osobe. Svi se pitamo što se dogodilo u glavama tih ljudi i što je povuklo okidač. Vi kao psiholog, koji se u znanstvenom radu bavi djecom i adolescentima, to promatrate s još jednom dodatnom dimenzijom. Jesu li Vas ovakvi zločini iznenadili?
Sve nas je užasnulo to što se dogodilo u samo dva dana. Naročito ta pucnjava u školi u Beogradu gdje su i stradali i počinitelj djeca. Ne manje užasna bila su kasnija saznanja o tome kako je pucnjava u školi dugo i detaljno planirana. Dijelim mišljenje onih koji se čude kako nam se ovako nešto nije i prije dogodilo. Ratoborno rješavanje problema bilo koje vrste, od problema u obiteljima do međudržavnih problema vode jednom takvom ponašanju. Slušamo stručnjake koji govore o mozgu, ali taj mozak nije prazan. Mi ga punimo onim što je dio našeg životnog iskustva i onda taj mozak opaljuje. Nije bilo stradanja u kojima su žrtve i akter djeca, ali zato imamo dugu povijest nasilja. Prisutno je to na svakom koraku. Čak i ovi događaji kasnije kojima se slavi ovaj masovni zločin, odobravanje pokazuju koliko je jaka sila prethodnog iskustva toleriranja ili odobravanja zločina. Kao psiholog imao sam priliku obići dosta zemalja i vidio sam škole, institucije, djecu kako se ponašaju u slobodno vrijeme ili kada zvono oglasi kraj sata. Ta djeca su sasvim drugačija od naše. Na zvuk zvona skoro se i ne pomjere i onda lagano krenu vani, dok naša djeca kao da su u niskom startu na Olimpijskim igrama, sudaraju se na vratima, počinje urlanje, guranje, padanje, kao da bježe pred nekom opasnošću. To vjerojatno nije slučajno. A nisu ta druga djeca genetski drugačija od naše.
► Rekli ste odraz je to svega onoga što se događa oko nas. Neki koncentrični krugovi su obitelj, škola, šire okruženje, i svi oni utječu na razvoj jednog djeteta. Gdje je začetak problema? 
Ako bih morao napraviti neku točku presjeka, onda bih rekao da je to rat 90-ih i možda nekoliko godina prije tog rata. Ali prvenstveno rat 90-ih koji je bio pripreman događajima s kraja 80-ih. Mi smo još uvijek u tom sukobu, ne oružanom, ali rat još uvijek nije završen. Rekao sam to na jednoj konferenciji u Njemačkoj koja je organizirana kao dio Tempus projekta gdje su sudionici bili iz Srbije, Hrvatske i BiH. Domaćini su bili začuđeni tom mojom izjavom. Ali ja mislim da su u našim glavama snajperi još na položajima. Povremeno vidite ispade političara na raznim stranama kada odjednom izbije salva omalovažavanja, diskriminacije i samo fali da netko uzme pušku i da se ponovi već viđeno.
► Dobro, ali mi govorimo o generacijama rođenim 10 i više godina poslije rata.
Oni su stasavali na narativu iz 90-ih. Nije potrebno neposredno iskustvo već se ono može prenijeti kroz medije, u obiteljima, obrazovnom sustavu. Čak mislim da su oni koji su svjedočili tome imaju neku vrstu realnijeg, humanijeg odnosa prema sukobima iz 90-ih.
► Poslije ubojstva u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar dogodio se čitav niz prijetnji od strane mladih, neki su čak pravili neki sličan scenarij. Je li to očekivano i koliko bi to moglo trajati?
Nemam konkretan odgovor na to pitanje. Uvjeti postoje. Ništa se promijenilo nije, ista je retorika, medijska scena.
► Kažete ista retorika, ista medijska scena. Što bi trebalo mijenjati?
Treba nam pristojnosti, da se dijete s uvažavanjem odnosi prema svakom nastavniku u školi. Kako to da postignemo kada u nekom dnevniku gledamo kako netko govori najgorim riječima o svom političkom oponentu. Zar nije dovoljno reći: »ja se s ovim čovjekom ne slažem«, a ne: »on je idiot, budala«. Sada imamo akciju predaje naoružanja, ali možemo onda jedni druge zatući pesnicama. Nama treba da nemamo impuls za izvršenje zločina, a ne da nemamo način. Oružje je samo jedan od načina. Naravno, slažem se da je neprimjereno arsenal oružja držati u kućama, ali to je taj naš nezavršeni rat o kome smo već govorili.
► Kako smo došli do toga da škola i učitelji i nastavnici izgube autoritet koji su imali? Starije generacije sjetit će se kako su iz učionice izašli sa sata tek kada izađe nastavnik, kako su se s poštovanjem javljali na ulici…
Škola je dugo kroz povijest bila jedino mjesto gdje je postojala neka mudrost, najumniji ljudi bili su u školama i škola je izazivala neku vrstu strahopoštovanja. Danas uloga nastavnika nije u tome da bude najinformiraniji u odjelu već da umije te informacije objediniti, prezentirati, dati im smisao. Nastavnici koji su ostali u onom starom načinu rada možda danas imaju osjećaj da su djeca pametnija od njih. Naravno da djeca ne mogu biti pametnija, ili možda je bolja riječ mudrija, od svojih nastavnika, ali mogu imati više informacija, mogu im informacije biti dostupnije. To je zadaća današnjih nastavnika, da dostupnom znanju daju red i smisao. Jesu li nastavnici obučeni za to? Je li proklamirani cilj u društvu da nastavnici takvi budu? Znam da u Finskoj to jeste cilj i finska djeca su na PIZA evaulacijama uvijek na prvih nekoliko mjesta. Nažalost, naša djeca su ispod prosjeka. Autoritet nastavnika ne počiva samo na njihovim didaktičko-metodičkim kompetencijama već proizlazi i iz njihovog društvenog vrednovanja. Zasluživali to oni ili ne, ali mi to društveno vrednovanje nastavnika nemamo. Neki danas čak tvrde da se nitko ne treba miješati u ono što roditelj smatra da je dobar odgoj njihove djece i što je jedino njihova nadležnost. Ne može se reći da današnje društvo nije proklamiralo neki opći cilj, ali možda je taj cilj malo problematičan. Nekada smo govorili da se izgrađuje socijalistička samoupravna ličnost. To naravno danas ne postoji, ali kakva se ličnost danas izgrađuje? Ne vidim neki društveni konsenzus, niti jasno opredjeljenje kakvom mi modelu društva i odgoja težimo. Onda imamo razne utjecaje kao što su rijaliti programi gdje je najvažnije istaknuti se, ne po dobrom. Trebamo li se istaknuti tako što ćemo biti najbolji u školi, tako što ćemo pomoći starima? Tu nema jasne orijentacije. Povremeno se govori kako bi trebalo, ali više na razini fraza, a ne na razini ponašanja u realnoj situaciji, jer nema snage u društvu koja bi to onako zdušno provodila. 
► Gdje je u odrastanju danas obitelj? 
Ako promatramo obitelj spram obrazovnog sustava, rekao bih da su oni na suprotnim stranama. Kada sam ja odrastao, bili su na istoj strani. Mogao sam biti samo ono što su društvo, škola i obitelj zajednički zastupali. Svi su bili suglasni što je pristojno i kako dijete treba funkcionirati. Rekli smo već da je škola izgubila dio onoga što je nekada bila i obitelj je preuzela to što je nekada bio zajednički posao škole i obitelji. Djeca osjećaju tu konfuziju i koriste je.
► Proteklih dana moglo se često čuti da s djecom treba razgovarati. 
Razgovor jeste koristan, međutim i tu treba imati u vidu da postoje neka djeca koja taj razgovor iniciraju, a postoje i ona djeca koja su manje spremna govoriti. Pritisak da se po svaku cijenu ta djeca otvore da govore može biti kontraproduktivan. Zapravo, treba osluškivati potrebe djece. Ona koja bi da govore, treba im to omogućiti, a ona koja bi da ponešto zadrže za sebe ili koja bi voljela nekog drugog sugovornika s kojim će govoriti, to također treba imati u vidu i na neki način omogućiti. To što mi razgovaramo ne znači ništa. Znači poruka tog razgovora, znači ono što je dijete dobilo iz tog razgovora. Nije razgovor univerzalni lijek kao aspirin, pa sve liječi. Taj razgovor treba biti kvalitetan, treba imati nešto plemenito i korisno za dijete. U poplavi različitih mišljenja i priopćenja koja smo slušali ovih dana istaknuo bih priopćenje Društva za dječju i adolescentnu psihijatriju koje je dalo odlične preporuke kako djecu pripremiti za povratak u školu, dok su veliki dio činila proizvoljna mišljenja, što je veoma opasno.
► Koje su razvojne faze ključne za mentalno zdravlje pojedinca? 
To je jedna komplicirana stvar koja ima puno mistifikacija. Jedna od prvih je kada Svjetska zdravstvena organizacija kaže da je mentalno zdravlje zdravlje. Kao recimo zdravlje našeg pankreasa. Ali to nije isto, mi ne možemo reći da je mentalno zdravlje zdravlje i da se treba tretirati kao recimo visoki tlak, s tim što je oboljeli organ mozak. Naravno, sve ovdje što mi sada razgovaramo proizlazi iz našeg mozga, ne iz pete ili lakta i taj mozak upravlja nekim procesima koji su fizičko-kemijski. Hoćemo li onda reći da je mozak recimo neki elektroprivredni sustav? Naravno da nećemo. Ako govorimo o mentalnom zdravlju kao psihološkom pojmu, onda je to nešto drugo. To su naša iskustva odrastanja i naravno relevantno je što se u kojem životnom razdoblju doživi. Znači, naš osobni život i neponovljivo iskustvo individue to je predmet psihologije. Nije mozak kao što se pogrešno pretpostavlja. Možda će sada netko biti ljut na mene, ali ja ću uzeti primjer Gavrila Principa. I povjesničari vode polemiku je li čovjek heroj ili terorist. Ali mi na mozgu Gavrila Principa nećemo naći ništa što će ga odrediti je li ovo ili ono. Ali kada pomislimo na stradale u ovim ubojstvima od prije nekoliko tjedana, mi jako vjerujemo da je nešto u mozgu i da će nama biti poznato što je bio pokretač, jer imamo ogromnu potrebu vjerovati da je to bilo predvidivo. Da ne govorimo o stradanjima u Potočarima ili Srebrenici. Čiji je to mozak bio? Što možemo reći o tom činu na razini mozga? Mislim da je traženje u pogrešnom žbunu. To su ozbiljne rasprave, ali i ozbiljne su i društvene implikacije toga.
► Koje su to situacije, promjene u ponašanju kada bi škola ili roditelji trebali nešto poduzeti? Kada se pali crvena lampica?
Da uprostimo stvar: to je kao da pitate kada je netko na putu da poludi. A to još nitko nije otkrio, jer onda bismo ljude mogli, prije nego što polude, uputiti u psihijatrijsku ustanovu. Svatko tko je završio na psihijatriji završio je tamo na kraju. U suštini, psihologija i psihijatrija uvijek reagiraju kada se nešto dogodi. Neko dijete se povuklo, plačljivo je, znači nešto se događa zbog čega bi bilo poželjno saslušati ga. Možemo kazati da se provede društvena akcija i da 2.000 psihologa ide i pita svako dijete kako se osjeća. Nisam siguran da bi to bilo od koristi. Ali bi bilo poželjno kada neko dijete ima problem da postoji adresa gdje se može obratiti, da to netko primijeti, pita. To može biti nastavnik, učitelj koji ne treba biti u strahu ako čuje nešto od djeteta, a najbolje da ne čuje ništa jer iz dobre namjere može dospjeti u problem. Meni sada na pamet pada moja divna učiteljica koja je djecu koja nisu imala kupaone, a bio je to kraj 60-ih godina, vodila svojoj kući i kupala ih. Ta učiteljica danas bi zbog toga imala problem. To je sad pitanje za učitelje i nastavnike, kako reagirati, a da oni sami zbog toga kasnije nemaju problema. I vršnjaci da budu jedni drugima drugovi, a ne rivali. Da se jedni drugima mogu povjeriti, a da to ne osvane odmah na Instagramu.
► Jesu li to djeca postala surovija?
Surovost je danas postala vrlina. To vidimo u svakoj tuči u rijaliti programu. To su heroji novog doba, poželjan model. E, toga se moramo otarasiti, a to nije tako jednostavno. Svi koji su pridonijeli da dođemo u ovakvu situaciju su napravili ogroman nacionalni, državni i društveni zločin. Nije to nastalo odjednom. Ima jedan oblik šizofrenije koji se naziva simpleks. To je oblik jednog ozbiljnog poremećaja. Kada tu osobu vidite u završnom obliku, zaprepastite se i pitate se kada je to krenulo. Pa krenulo je kada je netko izgubio nekoliko prijatelja, kada se prestao družiti van kuće, pa kada su i malobrojni drugovi prestali dolaziti, kada je prestao izlaziti iz sobe, pa iz kreveta. I sve je to trajalo godinama. Tako ni mi nismo odjednom došli u ovo stanje u kome smo danas i ne možemo ga ukinuti dekretom.
► Čulo se posljednjih dana u emisijama kako već u vrtićima odgojiteljice imaju problema s roditeljima kada ukazuju na određene probleme u ponašanju djece, da roditelji to ne žele prihvatiti. Mogu li se u tako ranom uzrastu prepoznati poteškoće u razvoju djece i treba li i kako intervenirati?
Ono što javnost sada zanima je mogu li se prepoznati poteškoće na osnovu kojih se može zaključiti da je netko potencijalno masovni ubojica. Toga nema. Ali naravno da se već u ranom uzrastu mogu prepoznati neki oblici poteškoća u razvoju. Postoji klasifikacija mentalnih poremećaja za bebe. Od pet mjeseci starosti već je psihijatrijski slučaj. Znači, može se identificirati neko odstupajuće, problematično ponašanje i u bebećem uzrastu. Recimo, djeca koja su hiperaktivna kao bebe spavaju manje od odraslog čovjeka, a beba bi prirodno trebala spavati 20 sati dnevno. U vrtićkom uzrastu ti znaci su kada dijete ne umije koristiti toalet, ili nepravilno drži olovku, ne umije reproducirati likove, ima poteškoća u govoru ili razumijevanju. Na sve to treba obratiti pažnju i treba intervenirati. Može proći i bez neke intervencije. Ako dijete pati zato što tepa u govoru, zašto ga pustiti da pati zbog toga iako će vjerojatno i bez stručne pomoći uspjeti to prevladati. Ali treba potražiti pomoć logopeda. 
► Koliko je razdoblje adolescencije rizično? Izazov i za roditelje i adolescente?
Adolescencija sama po sebi nije rizična, to je jedno normalno razvojno doba. Ali, kada postoji samo vanjski svijet za adolescente, a ne postoji dovoljna prisnost u okviru obitelji ili oslonac koji bi trebao tu biti, mogu nastati problemi. Prirodno je da adolescenti stvaraju svoje vršnjačke grupe koje u jednom momentu postaju taj neki moralni svjetionik u odnosu na obitelj, ali to je u normalnim okolnostima samo privremeno i vrlo kratko. Obitelj uvijek ostaje pozadinski oslonac i adolescent se prirodno uvijek vraća obitelji. Ako se nema kome vratiti, onda adolescent, i mi zajedno s njim, imamo problem. S druge strane, adolescenti sebe doživljavaju kao odrasle osobe, i nastoje to i potvrditi i tim svojim zatvorenim  svijetom u koji nitko nema ulaz. Može to biti razumljivo i opravdano. Problem nastaje kada adolescenti imaju pristup društvenim mrežama, a nitko iz vana nema pristup ni uvid u te njihove kontakte i aktivnosti. To se može iskomplicirati, kao što znamo, kroz razne izazove i razne druge stvari koje mogu naškoditi mladim ljudima. Održati ravnotežu između potrebe adolescenta da imaju neku svoju slobodu i bliskosti koja ih čuva kao jedna, nevidljive podrške sa sviješću da se uvijek mogu vratiti, je nešto što je lakše reći nego učiniti. 
► I na kraju razgovora da se vratimo na školu Vladislav Ribnikar. Dosta je polemike bilo trebaju li se djeca iz škole Vladislav Ribnikar tako brzo vratiti u školu? Kakvo je Vaše mišljenje?
Suglasan sam s mišljenjem Društva za dječju i adolescentsku psihijatriju koje je reklo da se djeca trebaju vratiti svojim aktivnostima. Postoje djeca koja imaju više kapaciteta da to prevladaju, nekoj djeci trebat će više vremena, ohrabrenja. Korisno bi bilo da se malo promijeni enterijer. 

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika