Arhiv tekstova

Uvijek sam imala kreativnu slobodu u igri

Kada se zaviri u igrački CV Kristine Liščević, rukometašice rođene u Somboru (1989.), odmah u oči padaju impresivne brojke od 17 odigranih sezona, 122 nastupa za državnu reprezentaciju i 297 postignutih golova. U proteklim igračkim godinama nosila je dres: ŽRK Sombora, ŽRK Crvene zvezde, Metalurga Skoplje (Makedonija), HC Metza (Francuska) (2012.-15.), Ipress Center iz Váca (Mađarska), Krasnodara (Rusija), Kisvárde (Mađarska), Teama iz Esbjerga (Danska), Ramnicu Valcee (Rumunjska), a trenutačno igra u Dunarea Braila, također u Rumunjskoj.     
Kako to da ste pomalo kasno počeli trenirati rukomet i kojim ste se (ako ste) sportom prije bavili?
U to vrijeme aktivno bavljenje sportom je počinjalo nešto kasnije, a ja sam počela s rukometom od svoje 11. godine. U to vrijeme mogućnosti za upis na sportske aktivnosti bile su ograničene, nisu mi svi sportovi bili pristupačni što zbog financija što zbog godina, danas je situacija posve drugačija. Sportove je moguće upisati već u ranijoj dobi, što je fantastično za razvoj djece i smanjenje ovisnosti o tehnologiji. Iako sam imala želju trenirati odbojku ili nogomet, roditelji su me upisali na rukomet, što se kasnije pokazalo kao ispravna odluka.
Što su Vas naučili treneri Radovan Rašković Raša i Miroslav Veselinović Žuća i u kojoj mjeri su sudjelovali u Vašem sportskom i rukometnom razvoju? 
Treneri su ključni faktor u sportu. Kvalitetan trener nije samo instruktor tehnike i taktike već i mentor, motivator, psiholog i roditelj na terenu. To su za mene tada bili Raša, Žuća, Laić... Treneri igraju veliku ulogu u razvoju sportaša, ne samo u smislu sportskog uspjeha već i u moralnom i karakternom razvoju. Kada sportaš ili sportašica ima dobru bazu, poslije mu je također olakšan rad u budućnosti i dolazi do manje ozljeda. Raša je imao veliku ulogu kada sam prestala trenirati rukomet, on je bio taj koji je inzistirao da se vratim na teren i od tada ga više nisam napuštala.
Kako biste sebe rukometno opisali (stil igre, pozicija u timu...)?
Oduvijek sam imala tu neku »titulu« playmakera ili organizatora igre u svakom klubu. Uvijek sam imala odličnu komunikaciju s trenerima i kreativnu slobodu, to mi je puno značilo u igri, a u drugu ruku se dobro znalo što je cilj. Zajedničkim idejama smo pravili taktiku za napad, a neki su me puštali da to uradim i sama. Koliko god da se spremamo, spremaju se i protivnici pa do promjene plana dođe i tijekom igre. Najvažnije je da uvijek pratimo tko je tog dana raspoložen i hrabar u našem timu, a u protivničkom da nađemo slabu kariku.
Prvi dio karijere – domaći klubovi i drugi dio – inozemni. Kakva je sportska paralela između ova dva dijela profesionalne karijere?
Prvi dio moje karijere bio je vezan uz dva kluba u Srbiji, gdje sam provela puno vremena na terenu i stekla dragocjeno iskustvo rada i upoznala predivne ljude koji su i danas moji prijatelji. U tom periodu osjetila sam što znači glad i naporan rad, te smo često radili dodatne treninge jer smo vjerovali da će rad donijeti uspjeh, što se kasnije i pokazalo točnim. To iskustvo i vjera u rad su me i odveli u inozemstvo gdje sam počela karijeru u makedonskom klubu Metalurg. Tamo smo također imali odlične rezultate i rad s predivnim ljudima koji su mi pomogli da se izvučem iz jako tada teške ugovorne situacije s beogradskom Zvezdom, što mi je olakšalo daljnje profesionalno usavršavanje. Zahvaljujući njihovom razumijevanju i želji da napredujem kao igračica, poslije godinu i pol dana dobila sam ponudu od francuskog Metza i na polusezoni sam i završila tamo kao džoker zbog ozljede Alison Pino. To se pokazalo kao fantastičan potez i dalje je sve bilo mnogo lakše. Iako su to bila dva različita dijela karijere, smatram da je sportska paralela između njih bila usmjerenost na rad i ulaganje u sebe, a rad sa svakakvim ljudima mi je pomogao u profesionalnom i osobnom razvoju.
Gdje Vam je bilo najteže igrati?
Definitivno Mađarska. Nisam fan njihovog mentaliteta, niti stila igre.
Koja Vam se zemlja najviše svidjela (za život i izvan rukometa)?
Kroz karijeru sam imala priliku posjetiti različite zemlje i svaka od njih je bila posebna i drugačija na svoj način. Svaka od njih, poput Makedonije, Francuske, Danske i Rumunjske ostavila je nezaboravno iskustvo, kvalitetne ljude, kulturu, jezik, grad, hranu ili sjećanje koje ću uvijek pamtiti. Stoga sam zahvalna za sve što sam u životu imala priliku vidjeti i doživjeti. 
Reprezentativna karijera i najveći uspjesi u nacionalnom dresu?
Definitivno najveći uspjeh u reprezentaciji je 2013. godina kada smo osvojili drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Srbiji. Sjećam se da se tog dana za finale prodalo oko 19.500 karata. Arena je bila ispunjena brojnim obiteljima, prijateljima i ljubiteljima sporta i rukometa. Prelijep osjećaj koji želim svakom mladom i budućem sportašu. Za takve stvari se živi!
Aktualni igrački trenutak – Rumunjska?
Rumunjska je jedna od najjačih liga posljednjih godina i jako me raduje da sam dio toga. Imala sam tri prelijepe i uspješne sezone u SCM Ramnicu Valcea, a trenutačno igram u drugom rumunjskom klubu Dunarea Braila, koji predstavlja novi izazov za mene. Cilj Braile je oživjeti rukomet u gradu, na početku je bilo jako teško jer je tim bio 50 posto nov. Sada je igra krenula svojim tokom, pa nam je cilj izboriti se za europsko natjecanje ove sezone, a sljedeće usmjeriti se na prva tri mjesta u nacionalnom prvenstvu. Sretna sam što sam dio ovog projekta i nadam se da ćemo postići dobre rezultate. Tribine su na svakoj utakmici totalno pune tako da se radujem što smo unijeli ljubav prema rukometu i u njihovom gradu. 
Planovi za budućnost i hoćete li ostati u rukometu nakon završetka profesionalne igračke karijere?
Imam mnogo interesiranja i planova za budućnost. Moram priznati da mi je pjevanje u finalu Lige šampiona za žene prošle godine dalo jako veliki motiv da nastavim s radom na sebi i kao glazbenica. Često imam satove pjevanja, kada imam inspiraciju volim pisati pjesme, ali za početak planiram, nakon završetka igračke karijere, ostati neko vrijeme izvan sporta i posvetiti se obitelji i glazbi. Međutim, rukomet će uvijek biti važan dio moga života, otvorena sam za različite mogućnosti i jedva čekam vidjeti gdje će me život odvesti nakon rukometa. Ali, neću žuriti korak po korak, a poslije toga ćemo vidjeti.
D. P.