Arhiv tekstova
Kršćansko svjedočenje
Prva kršćanska vremena obilježena su progonima i mučeništvima, ali i snažnom vjerom Kristovih sljedbenika, koja je, unatoč brojnim opasnostima, uspijevala svakodnevno privlačiti veliki broj pogana koji su željeli pridružiti se kršćanskoj zajednici. O tome nam svjedoče poslanice u kojima apostoli hrabre i hvale svoje zajednice. Vremena su se uvelike promijenila nakon dva milenija. Ipak, apostolska ohrabrenja i poticaji danas su potrebniji više no ikad, jer je kršćanstvo ranjeno brojnim modernim strujanjima. Kršćani se ne proganjaju oružjem niti zatvaraju u tamnice, ali se osjećaju ugroženi i neprihvaćeni, a potrebno je da svjedoče vjeru, kao što su je svjedočili u prvim vremenima.
Ljudsko srce je svetište
Petrovo obraćanje zajednici, koje čitamo šeste vazmene nedjelje, započinje riječima: »Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim« (1Pt 3,15a). Dakle, svetište u kojem treba štovati Krista je ljudsko srce, a u Bibliji srce je središte čovjeka. Čovjek iz srca osjeća i djeluje, zato u njemu mora i štovati Gospodina. Tako je kršćanin pozvan da uvijek bude u živom zajedništvu s Kristom, doživljavajući njegovu prisutnost i poštujući ga u svojoj nutrini. Vjernikova povezanost s Kristom neovisna je o mjestu. Stoga je Krist u svijetu prisutan, ne u građevinama nego u ljudima. Ljudi su oni koji Ga donose svijetu i čine vidljivom njegovu prisutnost. No, to nisu tamo neki ljudi nego mi. Gospodin se nastanio u našem srcu i želi da ga svatko od nas časti u središtu svoga bića, te da tako učini njegovu prisutnost vidljivom u svojoj sredini.
Kršćanin treba u svojoj sredini svjedočiti: »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem« (1Pt 3,15b). Vjernik najbolje svjedoči djelima i upravo su djela ta koja privlače one koji ne vjeruju. Ipak, onda, kao i danas, ljudi traže objašnjenja, neki iz radoznalosti, neki iz provokacije, neki oduševljeni kršćanskim načinom života. Nije samo konkretno pitanje pitanje. Vjernik će često u usputnoj primjedbi ili komentaru prepoznati pitanje koje traži odgovor. Tada mora biti spreman posvjedočiti za Krista, a ne povući se i zanijekati ga.
Svjedočiti za Krista treba činiti blago i s poštovanjem, nenametljivo i bez uznositosti, jer blagost i ljubav su ono po čemu se kršćanin treba prepoznavati. Mnogima će biti važnije kako im je nešto rečeno nego što im je rečeno. Samo ako ih privuče prvo, poslušat će dugo.
Smisao trpljenja
»Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo« (1Pt 3, 17), poručuje Petar svojoj zajednici. Kršćani su u ono vrijeme mnogo trpjeli samo zbog svoje vjere i upravo zato što čine dobro. No, čovjek teško prihvaća patnju. Patnja za učinjeno zlo je zaslužena, ona je plod čovjekova djelovanja. Zašto pravednik trpi? Njegovo trpljenje nije moralna posljedica njegovih čina, iako su možda baš njegova djela izazvala ljude da prema njemu loše postupaju. Bog dopušta pravednikovo trpljenje, koje je često na dobro onoga koji trpi ili na dobro drugih. Kao što je i Krist nedužan trpio za ljudsko spasenje, tako i pravednici podnose žrtve za neko veće dobro. Često je to ljudskom oku skriveno, nekada tek u budućnosti razotkrijemo smisao neke patnje, a smisao neke otkrit ćemo tek u vječnosti. Patnja je naš križ koji trebamo prigrliti i nositi poput našeg Spasitelja, a svoje muke ujedinjavati s njegovima na križu. Bog ništa ne dopušta bez razloga, iako ga mi često ne vidimo i ne razumijemo.
