Arhiv tekstova
Zbogom Ante, do jednog drugog, ljepšeg grada
Osnovni podaci iz životopisa Antuna, Ante Rudinskog – rođen u Subotici, u obitelji uglednog veterinara i kulturnog djelatnika Albe i učiteljice Ane, rođ. Šibalin, gdje je završio osnovnu i srednju školu, na Arhitektonskom je fakultetu u Beogradu 1974. diplomirao, a deset godina kasnije usavršavajući se i magistrirao, što ga je u profesionalnom smislu i odredilo za arhitekta, planera i urbanista te konzervatora i zaštitara, koji je do umirovljenja radio u institucijama za zaštitu kulture i urbanizma – kriju intelektualca kakvog Subotica, barem kada je riječ o poznavanju povijesti grada i graditeljstvu, u XX. stoljeću vjerojatno nije imala!
Istina, Subotica ga nije znala do kraja i koristiti – Subotica grad sitnih sujeta malih ljudi – već je nakon velebne rekonstrukcije dijela unutrašnjosti Gradske kuće 1990-ih, prije svega interijera i mobilijara Velike, Plave i Zelene vijećnice, ureda gradonačelnika (i uređenja dvorane HKC-a Bunjevačko kolo iz 1996. malo je interijersko remek djelo!), i posljedica rata u okruženju, uvelike stavljen na stranu… Pogodilo ga je, i kao čovjeka i kao stručnjaka bombardiranje zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku s jeseni 1991., čiju je restauraciju uspješno nadzirao 1985. godine.
Štiteći nasljeđe, osuvremenio je Suboticu
Suboticu je, inače, neizmjerno volio, grad je to o kojem je, barem kada je riječ o graditeljstvu, zacijelo najviše znao, grad koji je promišljao, grad čije je urbane sastavnice domišljao... Bio je osoba koji je mijenjao Suboticu tako što ju je činio suvremenijom, no ona nije u Antinim intervencijama, za razliku od vremena nakon 2000., mijenjala svoje prepoznatljive urbane identitetske značajke. I za sve što je učinio za Grad, grad se prema njemu maćehinski ponio – nijednu nagradu nije od Subotice dobio!
Uvijek je bio na putu – u kretanju i potrazi za cjelinom i detaljima grada. Iznimno je bio zainteresiran za varoš: grad u XVIII. stoljeću, temelji modernog razvoja grada s konca XIX. stoljeća u epohi Lazara Mamužića, reguliranje vodenih tokova urbanog područja, gradska groblja… Ništa manje nije bilo znanje ni o graditeljstvu u subotičkoj okolici koje se vezuje uz bunjevačke Hrvate (salaši, panonska kuća, pojedine crkve…). Prava šteta što nije dočekao izgradnju crkve Svetog križa u Mirgešu, projektiranu u »bunjevačkom stilu«. Svoje je znanja nesebično dijelio, ali i pretakao u brojne napise u vojvođanskoj i subotičkoj periodici (Rukovet, Életjel, Subotičke novine, Žig, zbornici Pčesa…). Bio je i redoviti suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca: napose su zanimljivi napisi koji se odnose na tradicijsku gradnju u Bunjevaca te druge elemente prostornosti u Bačkoj.
Crteži tušom kroz oporost propadanja
Ante je dobro je znao tko je i gdje pripada! Bio je vjeran onom vlastitom. Svojim je djelovanjem obogatio, napose vizualnu, kulturu Hrvata u Subotici. Član je Likovne sekcije Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo više od 30 godina. Kolo mu je i priredilo nekoliko samostalnih izložaba. Bit će upamćen i kao ilustrator knjiga – Lazara Franciškovića (Biblioteka : Gradska kuća : Fontana i Stara crkva) te autora ovoga napisa (Bunjevački blues i Bunjevački Put križa, za koju je nacrtao 16 postaja, prvi među bunjevačkim Hrvatima!). U njegovim crtežima u tehnici tuša – njoj je bio najvjerniji i najsamosvojniji – najviše je motiva ravnice: salaši i detalji prostornosti. Druga noseća tema su subotički graditeljski objekti. Svojim je crtežima ovjekovječio obilježavanje 100 godina izgradnje crkava sv. Roka u Keru i sv. Jurja u Senti.
U prikazivanju grada i spomenutih prostornih sadržaja ravnice očitovala se oporost. Prepoznatljiva Antina oporost! Odnos grad-prostornostiravnice-umjetnik nije, naime, u Antinim crtežima bogat ili raskalašan, već prost i opor. I upravo taj specifikum oporosti promatrače njegovih crteža ostavljat će u određenu zapitanost, koja onda potiče da cjeline ili detalje, kraj kojih svaki dan prolazimo u Subotici i okolici, počnemo primjećivati, gledati, o njima razmišljati… Tim prije, jer vizualni sadržaji koji postoje oko nas nestaju. Zato je bio čovjek meke, tople duše, vedri svjedok i crtački kroničar oporosti propadanja, propadanja koje je pratio vlastitim boemskim stavom. Propasti koju je na koncu i sam otrpio, budući da ni grad, nijedna gradska ustanova u kojoj je radio niti hrvatska kulturna udruga čiji je bio aktivni član, nisu našli razloga za komemoraciju. Ima li veće sramote?
Neka Ti je zbog svega dobrohotni Ante onda laka žuta zemlja na groblju na Kerskoj gredi!
Tomislav Žigmanov
