Arhiv tekstova

Džinić

Džinići se javljaju u matičnim knjigama Sombora još u prvoj polovici 18. stoljeća. U Čonoplju su se preselili sredinom 18. stoljeća. Za povijest Čonoplje je interesantan jedan dokument Ugarske dvorske komore (Hofkammer) u Beču iz 1747. godine, čija se kserografska kopija nalazi u Povijesnom arhivu u Somboru (fond 4. inv. br. 115). To je popis bivših graničara rimokatoličke vjere, koji se žele odvojiti od ostalih militara, te se kao seljaci naseliti u Čonoplju i Doroslovo. Među inim, ondje se javlja izjesni Petar Džinić (Peter Gyinity) On se javlja i u popisu onih Somboraca koji su dali novac za otkup Elibertacijske povelje 1749.,  kojom je Sombor postao slobodni i kraljevski grad (fond 4, inv. br. 196). Najznačajniji predstavnik čonopljanskih Džinića jest prosvjetni i kulturni radnik Ilija Džinić (1894. – 1981.)

Genealogija

Genealogija Ilije Džinića i ostalih Čonopljanaca ne može se potpuno rekonstruirati. Naime, u Povijesnom arhivu Sombora nedostaju matične knjige čonopljanske župe za razdoblje 1800. do 1850. Kopije čonopljanskih matičnih knjiga u Kalači pokrivaju samo razdoblje od 1826. do 1895. Posljedično, poznate su svega četiri generacije predaka Ilije Džinića: Antun i Janja Knezi; Fabijan i Roza Probojčević (vj. 9. XI. 1836.); Ilija (r. 15. V. 1842.) i Veronika Kubatov (vj. 19. VIII. 1861.); Grgo (r. 22. II. 1866.) i Marija Palić (vj. 9. XI. 1892.) Listopada 1919. Ilija se oženio s Petronom Zahorai, koja mu je rodila dvoje djece: sina Ilu i kćerku Emicu.

Školovanje

Osnovnu školu Ilija je završio u svom rodnom mjestu odličnim uspjehom. Kalački nadbiskup, rodom Somborac i bivši čonopljanski kapelan Gyula Városy (1846. – 1910.) dodijelio mu je za stipendiju. Od 1906. do 1914. Pohađao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju Isusovaca u Kalači. Završio ju je kao najbolji đak svoje klase. Nakon toga, upisao je Bogosloviju, također u Kalači. Po izbijanju Prvog svjetskog rata dozvolom crkvenih vlasti posjećivao je ranjene vojnike, Hrvate i Srbe, smještene u vojnoj bolnici u Kalači. Uslijed kontakta sa zaraženima dobio je jaču gripu, koja je opet uzrokovala kroničnu upalu bubrega. Zbog toga je napustio studij bogoslovije (u jesen 1915.). Pokušao je privatno studirati pravo u Budimpešti, ali ga je i u tome omela bolest. Zdravlje je povratio pridržavajući se strogo propisane dijete. 

Učitelj

Poslije Prvog svjetskog rata, primljen je kao privremeni bunjevački učitelj pri rimokatoličkoj vjeroispovjednoj školi u Čonoplji (31. ožujka 1919.), a po polaganju razlikovnog ispita i stjecanju učiteljske diplome u Srpskoj učiteljskoj školi u Somboru (lipnja 1919.) za stalnog bunjevačkog učitelja (31. kolovoza 1919.)  Po podržavljenju ove škole 1920. postao je njezin upravitelj. Na tom položaju ostao je uz kraće prekide sve do početka Drugog svjetskog rata. 

Pod fašističkim totalitarcima

Po ulasku mađarske vojske u Bačku, kao istaknuti hrvatski intelektualac na temelju lažne prijave je zatvoren. Pušten je na slobodu, ali je otpušten iz škole. Godinu dana je bio bez službe i mirovine. U ljeto 1942. zbog školovanja dvoje djece preselio se u Sombor. Ondje je izabran za blagajnika-službenika Rimokatoličke crkvene općine. S nepunim radnim vremenom i uz skromnu plaću mogao se posvetiti istraživanju prošlosti Čonoplje i Sombora. Po pokretanju Naših novina i Našeg kalendara postao je njihov glavni suradnik. Studenoga 1944. u borbama na Batini izgubio je sina Ilu. 

Pod komunističkim totalitarcima

Poslijeratna agrarna reforma oduzela mu je 12 katastarskih jutara. Umirovljen je 1. ožujka 1965. nakon 22 godina i 8 mjeseci neprekidne službe u RKCO. Pisao je za Somborske novine, Hrvatski književni list, kalendar Subotička Danica, kalendar Društva sv. Ćirila i Metoda Katolički godišnjak itd. Skupština općine Sombor dodijelila mu je 1968. listopadsku nagradu »za izuzetne zasluge na području dugogodišnjeg prikupljanja građe i obrade pojedinih problema naše zavičajne istorije«. Na simpoziju o Josipu Andriću u Baču-Ristovači 1969. održao je predavanje »Dr. Josip Andrić i Bačka«.  Poslije sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije koncem 1971. tijela državne sigurnosti su ga pozvale na obavijesni razgovor (u proljeće 1972.). Nakon teške bolesti, umro je 19. lipnja 1981. u 87. godini života. Sahranjen je na Velikom rimokatoličkom groblju sv. Roke u Somboru.