Arhiv tekstova

Mjesto pobožnosti i molitve

O subotičkoj kalvariji postoje brojni podaci koji govore o njenom značaju za ovdašnji živalj. U ovome broju tjednika spomenut ćemo se nekih, a bila bi šteta ne iskoristiti sve podatke i fotografije koje postoje u župnoj arhivi, te možda i napisati neku brošuru ili čak knjigu o njoj. 
Naime, prelistavajući župne knjige sa sadašnjim župnikom župe Uskrsnuća Isusova vlč. Vinkom Cvijinom koji se, kao i svaki prethodni župnik, skrbi i stara o Kalvariji, naišli smo na zanimljive podatke koje su zabilježili dosadašnji župnici, a napose mons. vlč. Bela Stantić. 
Zapisano je gotovo sve, svaka obnova, svaki dinar koji je utrošen za Kalvariju, čak postoje popisi ljudi, župljana koji su radili na Kalvariji. 

Povijesni put 

Prva subotička kalvarija podignuta je 1758. na trgu pred Franjevačkom crkvom. Zbog širenja grada 1817. godine Matija pl. Vojnić od Bajše dao je podignuti novu kalvariju kraj ondašnjega istočnog izlaza iz grada – Segedinske kapije, koja je završavala na najvišem mjestu u gradu – brežuljku kod današnjeg podvožnjaka, tj. željezničkoga mosta, gdje se danas nalazi Pošta broj 2. Održavanje kalvarije povjereno je gradu. Zbog gradnje pruge i željezničkoga kolodvora kalvarija je izmještena 1864. na današnje mjesto. 
Smještena je između Bajskog groblja i crkve Uskrsnuća Isusova u Subotici. Iako je vjerski objekt koji služi cijelom gradu, o njoj skrbe župnici i vjernici spomenute župe. 
Kapela je građena 1877. godine, a podigla ju je Branka Mukić, rođena Malagurski, koja je skupa sa suprugom, sestrama i djecom tamo i pokopana. Postaje su podizale obitelji kao zavjetni dar 1879. godine. Po zapisima, ograda koja okružuje Kalvariju postavljena je 1910. godine. Kalvarija ima dva ulaza, prednji – glavni ulaz sa Somborskog puta i takozvani zadnji, sporedni ulaz iz Ulice Marije Bursać. Na samom ulazu (glavnom) postoji brežuljak na kojem se nalaze dva kipa – Isus i anđeo čuvar, što predstavlja Getsemanski vrt. Na središnjem dijelu je spomenuta kapelica kojoj prethode veliki kameni križevi, Isus u sredini, a sa strane dva razbojnika, te pod Isusovim križem i njegova Majka Marija, Marija Magdalena i učenik Ivan. Unutar kapelice (sada) se nalazi i Božji grob.
U kapelici na Kalvariji, što potvrđuju i župni zapisi, služene su svete mise od 1923. do 1933. godine, a služili su ih svećenici koji su dolazili iz župe sv. Terezije Avilske. U zapisima stoji kako je u tom periodu veliki biskup mons. Lajčo Budanović počeo graditi crkve i formirati župe grada, te je tako započeo i gradnju župe Uskrsnuća Isusova, tada zvane Kalvarija. Naime, prvi počeci župe bili su upravo na Kalvariji. Istočno od Kalvarije nalazila se tržnica u vlasništvu Rimokatoličke crkve, a Budanović je između ostaloga rješavao i pitanje Bajskog groblja koje je uz Kalvariju želio urediti po uzoru na zagrebački Mirogoj. Imao je želju u sredini groblja izgraditi crkvu koja bi bila posvećena Uskrsnuću Isusovom, no takvo rješenje, kako stoji u zapisima, nije bilo moguće zbog položaja groblja, te je Budanović ovu crkvu izgradio pored Kalvarije koja je po prvobitnim nacrtima trebala biti katedrala. 

Održavanje Kalvarije 

Brojni radovi sačuvali su Kalvariju do današnjih dana, koja po riječima župnika vlč. Cvijina zahtijeva konstantno održavanje i čestu obnovu. Jedna takva velika obnova, generalna restauracija Kalvarije, urađena je 1979. godine kada je kapelica izvana obijena i nanovo ožbukana, a koju je kasnije župnik sam ličio. Tada je srušen i stari oltar okrenut prema zidu, te je počelo pripremanje svetišta za novi oltar prema puku. Radio ga je sam župnik, a postolje je načinjeno od komada živog kamena, dok je menza adaptirana od kamena dobivenog s groblja. Oltar je 15. rujna 1979., povodom 100. godišnjice Kalvarije, posvetio tadašnji župnik u katedrali mons. Franjo Vujković.
Zanimljiv zapis govori o obnovi ograde koja je bila zapuštana i zahrđala, a dio od cigala oštećen. Tom prilikom, zalaganjem s. Božidarke u farbanju ograde sudjelovalo je oko 70 djece i 200 odraslih osoba i potrošeno je oko 500 kg sredstva protiv hrđe. Tada je urađena i velika obnova kapelice i postaja. 
Ograda je ponovno obnavljana 1985. godine kada je na radovima sudjelovalo 41 muška osoba, 49 ženskih, oko 20 mladi i 10 djece, predvođenih župnikom Stantićem. U zapisu stoji: »Potrošeno je 80 čeličnih četki, 100 l antiros kiseline, 200 kg temeljne boje i oko 100 kg crne boje. Popravljeni su stupovi, a vjernici koji nisu radili darovali su novac. Proračunato u novce radilo se oko 25.650 sati po cijeni od 250 dinara na sat, što iznosi 6.412.500 dinara te materijal oko milijun dinara. To je bio doprinos vjernika dobrovoljnim radom na Kalvariji. Bilo je lijepo vidjeti kako s ljubavlju i radosno pjevajući rade«.
Na blagdan sv. Antuna (13. lipnja) 1994. godine stavljena je lamperija u kapelici, betoniran je prostor ispred kapelice i srušen je dotadašnji Božji grob koji se nalazio na mjestu stubišta ispred križeva. Tada su s lijeve strane ispred kapelice na rubu betona nađeni ukopani kameni kipovi, vjerojatno doneseni s prijašnjih kalvarija u gradu, koji se i sada tamo nalaze.
Bakarni križ na vrh tornja kapelice postavljen je 1999. godine i tada je obnovljena fasada i krov kapelice. 

Osjećaj pripadnosti 

Obljetnica, 130 godina Kalvarije obilježena je 2008. godine, a nakon toga su ponovno obnovljene postaje križnog puta za koje su novac darovale obitelji iz ove župne zajednice. Njihova imena se i danas nalaze na određenim postajama.
Kao mjesto pobožnosti i molitve, Kalvarija je aktivna u vrijeme korizme i za proštenje. 
»Kalvarija ima svoj godišnji program, koji je usko vezan za pobožnost Križnog puta i blagdana Žalosne Gospe, kojoj je kapelica posvećena. Ona svakako može biti i svojevrsna oaza molitve, ali se nalazi u prostoru gužve, prometa, a tu je pored i park i crkva i samo po sebi nema konstantnu funkciju. Kao prostor je sklona obnovama. Sama kapelica zahtijeva skoriju adaptaciju, budući da su zidovi vlažni, a postoje i određene pukotine koje mogu ukazivati na težinu tornja. To je neminovno kod starih objekata i mi ih samo krpimo i održavamo«, priča vlč. Cvijin. 
Ono što ga veseli jest da vjernici ove župe, pa i šire okolice grada imaju osjećaj pripadnosti i svojevrsnu ljubav prema tom prostoru. 
»Ljudi dolaze na Kalvariju, dođu prohodati s Isusom njegov Križni put. I mi svoje križeve tu donesemo, prislonimo ih i prikupimo snage za svakodnevni hod. Program je ustaljen godinama unazad, te uvijek četvrte korizmene nedjelje Križni put predvode djeca, pete mladi, petak prije Cvjetnice je križni put sa svijećama, potom na Cvjetnicu pobožnost predvode obitelji, kao i na Veliki petak. Kalvarija je također otvorena i na Veliku subotu, kada članovi pastoralnog vijeća i župljani dežuraju. Pobožnost se obavlja na mađarskom i hrvatskom jeziku, a kada je u pitanju proštenje (15. rujna), uvijek imamo klanjanje i svete mise na oba jezika«, pojašnjava župnik Cvijin. 
Tijekom godine Kalvarija je zatvorena.  
Ž. V.