Arhiv tekstova

Ne razumiju nas ni otkupljivači ni država

U obitelji Pavla Firanja iz Nenadića, salaša kraj Sombora, poljoprivreda je posao koji se prenosi s generacije na generaciju. Od poljoprivrede su živjeli Pavlov djed i otac, a uz Pavla danas je u ovom poslu sin Petar. Djeda Miju ne pamti, ali pamti priču kako je djed još prije Drugog svjetskog rata otkupljivao mlijeko po salašima. Roditelji Franja i Janja ostali su na salašu, živjeli su skromno, selili se po tuđim salašima, ali su ostali i onda sredinom prošlog stoljeća kupili svoj salaš, na kome su Firanji i danas, i jutro pol zemlje. Pavle nije imao dileme kada je stvarao svoju obitelj, odlučio je ostati i baviti se poljoprivredom. 
»Moji su držali nešto malo stoke, a ja sam se sa suprugom Anom, koja je također iz ovih salaša, odlučio ozbiljno baviti mliječnim govedarstvom. Počeli smo s nekoliko grla, a poslije 2000. krenuli smo s intenzivnijom proizvodnjom, da bismo 2004. godine ušli u program izgradnje farme i nabavu junica iz inozemstva«, pojašnjava Pavle razvoj proizvodnje.

Punoljetsvo obiteljske farme

Kada se 2004. odlučio za izgradnju farme i uvozne junice, kaže bilo je to vrijeme kada su i mljekare i država imale volje pomoći stočarima. 
»Iskoristili smo poticaj od 50 posto i uz to uzeli bankarski kredit. To smo uložili u izgradnju farme. U to vrijeme i mljekara Somboled ulagala je u primarnu proizvodnju, ali mi nismo ušli u taj program već smo išli samostalno. Trajalo je duže, ali smo izgurali. Nije bilo lako. Dočekala nas je 2008. godina, svjetska gospodarska kriza, kamate na kredite otišle su gore, euro je otišao gore, a cijena mlijeka je pala. Bili su to ozbiljni problemi, pa smo čak morali prodati i nešto mladih grla. Tu smo malo posustali, ali smo se uvijek dizali«, kaže Pavle i pojašnjava da je u vrijeme kada su oni prelazili na farmski uzgoj muznih grla politika mljekara bila takva da se išlo na što veći broj grla, dok je malim proizvođačima s nekoliko krava koji su mlijeko predavali na otkupnim mjestima prijetilo gašenje proizvodnje. 
To ih je potaknulo da izgrade farmu i povećaju broj muznih krava, a uz to svakodnevne obveze su iste, držalo se 10 ili 30 krava. S tom razlikom što više grla traži i više hrane i posla oko njih. 
»U međuvremenu smo opremili farmu, kupili izmuzište, stroj za čišćenje. Sada dnevno imamo oko 600 litara mlijeka. Do 2010. godine mlijeko smo prodavali Somboledu, ali somborska mljekara nije u to vrijeme imala razumijevanja za nas proizvođače, pa smo prešli u subotičku Mlekaru koju je kasnije preuzeo Imlek. Ne možemo reći da je sjajno, ali isplata mlijeka je na vrijeme, trenutačno je i cijena bolja nego u Somboledu«, kaže Firanj i osvrće se na poremećaje na tržištu prošle jeseni kada je krenuo uvoz, kako kaže, mlijeka lošije kvalitete nego onoga iz domaće proizvodnje. 
Upozoravali su tada proizvođači da je to loš potez za domaću proizvodnju, ali nitko ih nije slušao, ni otkupljivači, ni država. Za 18 godina koliko radi farma Pavle kaže kako je više bilo loših nego dobrih godina. 
»Najteže je bilo na početku, ali izgleda da smo bili dovoljno uporni. Odustati nismo razmišljali, nismo imali neku drugu mogućnost, jer u vlasništvu imamo samo 20 hektara zemlje, a s tim se baviti klasičnim ratarstvom nije moguće. Tek prije sedam-osam godina počeli smo dobivati državnu zemlju u zakup. Dok te zemlje nije bilo, hranu koja nam je nedostajala morali smo kupovati, a cijene su bile u velikom disbalansu, ovisno od godine do godine. Sada je lakše kada možemo proizvesti svu potrebnu hranu, ali nije idealno. Državna zemlja se stočarima daje na 10 godina i mi smo sada na polovini tog zakupa, ali ako zemlja ode u restituciju mi možemo ostati na njoj još tri godine, a poslije toga ne znamo gdje možemo dobiti drugu zemlju. Možda u Stanišiću, Aleksa Šantiću, što je 30 kilometara udaljeno od našeg gospodarstva. Gubimo vrijeme po odlasku i dolasku, povećavamo troškove proizvodnje. Uz to takve njive su daleko za izvoz stajnjaka, koga mi imamo i koji je zemlji prijeko potreban«, kaže Firanj.
Uz državnu zemlju ovo gospodarstvo sada proizvodi dovoljno hrane za farmu. Olakšanje je i što više nema kredita, koji su se morali vraćati bez obzira na to ima li novca ili ne.

Isplativa, ali nesigurna cijena

Farma Firanj za mlijeko trenutano dobiva s PDV-om 78 dinara. Ta cijena bila je do veljače, a koliko će biti isplaćeno za ožujak još ne znaju. 
»Problem je što oni nama nisu službeno digli cijenu, osnovna cijena ostala je 38 dinara, ali su jesenas kada je bilo poblema s mlijekom dali razne poticaje i tako smo stigli do 73 dinara, bez PDV-a. Dakle, službena cijena je 38 dinara, a sve preko toga ovisi od njihove dobre volje hoće li isplatiti ili ne«, kaže Pavlova supruga Ana, koja je ravnopravno uključena u posao.
S trenutačnom cijenom koju dobivaju Firanji kažu da se proizvodnja mlijeka isplati, ali bi sigurniji bili kada bi ta cijena bila i službena.
Ove godine poticaji po muznom grlu trebali bi biti s 25.000 povećani na 30.000 dinara, ali problem je što kasne. 
»Mi  plaćamo tri službe – osnovnu selekcijsku službu, Veterinarski institut u Somboru, fakultet u Novom Sadu za uzorkovanje i izdavanje HB brojeva. To se mora redovito platiti, a poticaji po grlu stignu kada stignu«, kaže Pavle.
Iako je najavljeno da će poticaji za mlijeko ove godine biti 15 dinara po litri, Pavle Firanj kaže da će, i ako bude tog povećanja od pet dinara po litri, oni to osjetiti tek u svibnju, jer se poticaji po litri isplaćuju kvartalno. Do polovice travnja se podnose zahtjevi, a isplata je najranije u svibnju. 
»Mislim da država ne bi trebala kasniti u isplatama, tim prije što mi ne smijemo kasniti s našim obvezama, naročito gospodarstva koja su u PDV-u. Nama se ništa ne oprašta, već se ako dugujemo odmah ide u prinudnu naplatu«, kaže Pavle.
Nesigurnost je problem u stočarskoj proizvodnji, a bez mliječnih krava nema ni teladi ni uzgoja bikova. »Ministarstvo poljoprivrede posljednjih godina nikada nije ispoštovalo ono što je govorilo. Prije sedam-osam godina jedan ministar je uspio za šest mjeseci isplatiti sva dugovanja, ali onda u drugom mandatu više nije bio ministar. Vlasnici mljekara se stalno mijenjaju, ne znamo koje su njihove namjere, nitko od njih ne dolazi kod nas proizvođača da čuje što su naši problemi, da razgovaramo o ozbiljnijim investicijama. Jedino što nam pomažu pozajmicama kod plaćanja zakupa državne zemlje«, kaže Pavle.
O natječajima Ministarstva i Pokrajine Pavle ima svoje mišljenje i ne upušta se u to. Uz to, kaže s 19 muznih grla oni se tretiraju kao veliki za te natječaje, već se upućuju na IPARD što je komplicirano i zahtjevno.
Usprkos svemu, obiteljski posao nastavlja i sin Petar, čija je mlada obitelj ostala na salašu. 
»Završio sam srednju veterinarsku i jedino mi je žao što nisam završio i fakultet, veterinu ili stočarstvo, pa bih sam mogao i liječiti stoku na farmi. Mislim da bi se u poljoprivredi politika trebala voditi tako da se svima koji žele raditi omogući da napreduju, a ne samo velikim proizvođačima«, kaže Petar koji i sam ima registrirano poljoprivredno gospodarstvo.
Povećanje broja muznih grla priča je za neku dalju budućnost. Ono što sada žele je ulaganje u same objekte kako bi uvjeti za rad bili lakši.
 Z. V.