Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Rad i disciplina uz puno ljubavi

Jedan od važnijih datuma u odrastanju svakog djeteta jeste 1. rujna, osobito kada prvi puta sjeda u školsku klupu. U ovom značajnom životnom koraku pomoći će mu prvenstveno roditelji, prijatelji i svakako učiteljica. 
Mališane, odnosno sada već velike prvaše u OŠ Ivan Milutinović u Subotici, kada je u pitanju cjelovita nastava na hrvatskom jeziku, sačekat će učiteljica Tanja Dulić, koja svoje već »stare« prijatelje, četvrtaše ispraća u peti razred.

Temelji se grade na početku 

Još uvijek pod dojmom velikih školaraca, učiteljica se raduje novoj generaciji s kojom će u naredne četiri godine rasti, stasavati i spremati se za život. Učiteljica Tanja ima višegodišnje iskustvo rada u školi, četiri godine je u spomenutoj školi, a prije toga je 10 godina radila u OŠ Vladimir Nazor u Đurđinu gdje je predavala Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, hrvatski jezik i srpski jezik kao nematerinji, te je radila i u višim razredima. No, kako je i sama rekla drugačije je iskustvo kada si nekome predmetni nastavnik, a drugačije je iskustvo učiteljice. 
»Oduvijek sam htjela biti učiteljica, no, moram priznati i da mi je bio veliki izazov raditi s višim razredima. Iskustvo stečeno u radu s tinejdžerima je posebno i meni vrlo dragocjeno. Raditi u nižim razredima, s njima rasti, gledati kako se oblikuju kao ljudi i kako stasavaju je nešto divno. Ono što je meni jako važno kad uzimam prvaše, jeste da uz gradivo, koje je lagano, postavimo određena pravila ponašanja u školi i razredu. Svima je jasno da prvaši nemaju strpljenja sjediti na satu 45 minuta i onda preostalo vrijeme volim nadomjestiti s onim životnim stvarima«, priča učiteljica Dulić i dodaje: »Postavljamo temelje u razredu, disciplinu, pa i neke higijenske navike, jer oni ipak pola dana provedu u školi. Volim kod njih odmah na početku stvoriti takvu atmosferu da oni osjećaju blizinu prijatelja iz razreda. Njima je jako važan moment užine, zajednički obroci, tako da u našem razredu nema onih koji će ostati gladni. Ako se i dogodi da netko zaboravi ponijeti užinu, na početku ih podsjetim da međusobno podijele, a kasnije oni to rade samoinicijativno. To su, uz brojne druge sitnice, temelji za cijeli žvot. Vjerujem da im je to samo na osobnu izgradnju i da će možda baš upravo ta sitnica jednoga dana biti presudna kod odabira škole, zvanja, posla...«. 

Odjel kao velika obitelj

Učiteljicu Tanju, kako pojedinci govore, prati glas da je stroga i da se kod nje znaju pravila, no, ona sama stoji iza toga i napominje kako je osobito kod prvaša izuzetno važna podrška i vodstvo. Kod nje se u razredu, kako je i rekla, voli i zna red. Djeca vole pomerati granice, ali isto tako i vole znati što ih očekuje, a učiteljica naglašava kako se i oni sami osjećaju sigurnima kada znaju što se od njih očekuje. 
»Ono što me sada s četvrtašima osobito veseli, što mi je satisfakcija, jeste kada vidim da ono što sam ih učila sada oni prenose na druge. Forsiram u razredu vršnjačku edukaciju, da oni jedni drugima pomognu, pojasne nešto što nisu razumijeli, jasno uz moj nadzor, ali sada su već veliki i to ne moram niti govoriti nego je dovoljno da se pogledamo. To je proces koji se stvara i sada ima efekta. Posebno mi je drago vidjeti kako oni jedni drugima objašnjavaju, pa znam tako često vidjeti i sebe u zrcalu, kada me imitiraju«, priča učiteljica.  
Kroz razgovor dotaknuli smo se i brojnosti djece u odjelima, prijevoza i eventaulne dvojbe roditelja oko upisa u nastavu na hrvatskom jeziku. Iako mnogi govore o malim odjelima, kod učiteljice Tanje nije takvo stanje. U odjelu ih ima 18 učenika, a kako je naglasila i u onima koji su malobrojni se to ne osjeti jer učiteljice međusobno izuzetno dobro funkcioniraju i zapravo su na brojnim aktivnostima djeca skupa. 
Kada je riječ o takozvanom izdvajanju, kojeg roditelji često navode kao izgovor, učiteljica Dulić je pojasnila: 
»Moje iskustvo je da toga nema sve dok netko od odraslih ne kaže djetetu. Sve polazi od kuće, pa i to. Djeca su svugdje u svijetu ista, bez obzira na to što su ili kojim jezikom govore, oni imaju isti cilj – družiti se, igrati se, zbližiti se. Zato se u situacijama kada se djeca posvađaju i govori ‘odrasli nemojte ih miriti’, jer mi znamo napraviti problem i tamo gdje ga nema. Oni to sami riješe, jer im je važna igra. Škola je odgojno-obrazovna ustanova i osim gradiva uči ih i odgoju koje se treba nadovezati na ono već dobiveno kod kuće. E sad ako netko to nije odradio...«.
Također, učiteljica ima i sjajno iskustvo kada je u pitanju prijevoz djece. 
»U našem odjelu imamo putnika, djece koja dolaze u školu s Čantavirskog puta i mogu reći da je organizirani prijevoz fantastično riješen, te da je to velika stavka i pomoć roditeljima. Kod nas u školi funkcionira i produženi boravak i ako trebaju, djeca imaju gdje pričekati«. 

Možemo puno 

Budući da su današnje generacije dobro upoznate s tehnologijom i njenim mogućnostima i da djeca prije polaska u školu već itekako barataju mobitelima i računalima, sugovornica ističe kako ona radije s djecom radi kroz manualne radionice, da osim gradiva koje moraju svladati, svladaju i druge životne stvari, poput uzeti iglu i konac u ruke, stvarati, praviti… jednostavno ih osposobiti za život. Ono što sigurno doprinosi takvom ozračju jest podatak da veliki broj djece u ovu školu dolazi iz susjednog vrtića u kom se radi po programu Marije Montessori i jednostavno se takav način rada naslanja na dobivene temelje.
O tome zašto upisati dijete u nastavu na hrvatskom učiteljica kaže: 
»Budući da radimo po planu i programu Republike Srbije uz nacionalni dodatak i sat hrvatskog jezika je prilagođen programu, ne vidim neki razlog zašto ne upisati dijete u nastavu na hrvatskom jeziku. Uz kvalitetnu nastavu i posvećenost radu, tu su i brojna putovanja, druženja gdje se djeca susreću sa svojim vršnjacima, pa do financijskih pogodnosti poput udžbenika, bona za prvašiće, organiziranog prijevoza... Ne smatram to stvarima kojima se ljudi kupuju nego darovima kojima se djeci i roditeljima daje na važnosti, da znaju da su pripadnici zajednice i da samo skupa možemo biti još jači. Ne vidim nikakav razlog zašto se roditelji, pripadnici naše zajednice dvoje oko upisa. Mana i nedostataka ima svugdje, samo je razlika što pojedini roditelji hrvatske odjele promatraju pod lupom, dok u srpskima sve prolazi«, priča učiteljica Tanja i dodaje: »Zahvalna sam našoj zajednici što puno ulaže i radi i na našoj edukaciji. Tu prvenstveno mislim na odgojitelje i učitelje, nastavnike koji su u cjelovitoj nastavi. Smatram da mi je završavanje Lektorata na hrvatskom jeziku zaista puno pomoglo u mom usavršavanju, kao i brojne edukacije, programi organizirani od strane HNV-a, ljetne škole organizirane preko AZO-a Hrvatske i brojnih drugih, koji nas čine kompetentnijim osobama za dobrobit i razvoj naše djece«.
Ž. V.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika