Arhiv tekstova

Službena uporaba jezika i pisma – ovisi o lokalnim samoupravama

Približavajući se kraju ovoga serijala tekstova kojima nastojimo usporediti prava Hrvata u Srbiji i Srba u Hrvatskoj, u ovome nastavku bavimo se temom službene uporabe jezika i pisma nacionalnih manjina.
I u jednoj i u drugoj državi ovo je pravo regulirano Ustavom i zakonima, ali iz dosadašnjih iskustava i saznanja kao i na temelju izjava odnosno strategijskih dokumenata predstavnika manjina i manjinskih institucija vidljivo je kako su od ključne važnosti za ostvarivanje ovoga zakonom zajemčenog prava odnosi većine i manjina i stav lokalne vlasti prema njegovom ostvarivanju.

Hrvatska – loši i dobri primjeri

U godišnjem broju Manjinskog Foruma, koji izlazi uz potporu Savjeta za nacionalne manjine a u nakladi nevladine organizacije Institut Stine iz Splita, potpredsjednica Vlade Hrvatske za društvene djelatnosti i ljudska prava Anja Šimpraga, govoreći o Operativnim programima hrvatske Vlade za nacionalne manjine, istakla je i pitanje prava uporabe vlastitog jezika i pisma. 
Ona kaže kako je prema izvješćima jedinica lokalnih samouprava ostvarivanje prava na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina na zadovoljavajućoj razini. 
Međutim, ističe Šimpraga, u ostvarenju tih prava postoje značajne razlike i specifični izazovi u pojedinim sredinama. 
»Tako je u Vukovaru Gradsko vijeće zaključilo da dostignuti stupanj razumijevanja među građanima, pripadnicima hrvatskoga naroda i pripadnicima srpske manjine jeste na razini koja omogućava suživot, ali da se nisu ostvarili preduvjeti za propisivanje kolektivnih prava pripadnicima srpske nacionalne manjine. Na žalost, s obzirom na rezultate popisa stanovništva, ovo pravo se vjerojatno neće ostvariti u bliskoj budućnosti, unatoč značajnom broju Srba u Vukovaru, koji ne mogu ostvariti sva svoja prava kao pripadnici nacionalne manjine«, kaže Šimpraga.
Ona navodi kako »nekoliko sredina lokalne vlasti nisu provele potrebne mjere za ostvarenje prava na korištenje vlastitog jezika i pisma«, a kao razlozi se navode »tehničke nemogućnosti ili nedostatak interesa pripadnika nacionalne manjine za korištenje ovog prava«. Ona smatra kako ovi tipovi razloga nisu ohrabrujući za pripadnike nacionalnih manjina.
S druge strane, »postoji niz lokalnih sredina, u kojima se propisana prava ostvaruju bez otpora, dapače uz potporu lokalnih vlasti«. 
»Štoviše, imamo i primjere dobrih praksi u pojedinim sredinama posebice u Istri, gdje lokalne vlasti jamče ravnopravnu uporabu jezika i pisma čak i kada je udio pripadnika nacionalne manjine manji od udjela koji je propisan zakonom«, ističe Šimpraga.
U korijenu, dakle, neostvarivanja prava definiranih zakonom (pravo na službenu uporabu jezika i pisma imaju nacionalne manjine koji čine jednu trećinu stanovništva) ili pak ostvarivanja prava i kada za to ne postoje zakonski uvjeti jeste »spremnost lokalnih vlasti na suradnju oko poštivanja zakonom zajamčenih prava jednako u svim područjima«.
Ona ističe kako postoje pozitivni primjeri, osobito kada su u pitanju tzv, stare nacionalne manjine (poput talijanske i mađarske) gdje se između vlasti i nacionalnih manjina ostvaruju izvrsni rezultati, da postoje lokalne samouprave gdje se postupno rješavaju problemi naslijeđeni iz devedesetih kada je u pitanju srpska zajednica, ali da postoje i područja u kojima se »i danas pitanje srpske nacionalne manjine koristi u dnevno političke, usudila bih se reći, populističke svrhe, gubeći se iz vida da zajednički napredak ne može biti ostvaren bez razvoja društva, gdje će se svaki pripadnik osjećati ravnopravno, zaštićeno i sigurno«.
»Vjerujem da pravi put ka ostvarenju manjinskih pravi leži u procesu smanjenja tenzija, negativnih stereotipa i mržnje te ulaganju u izgradnju međusobnog povjerenja. Kada ostvarimo takvo društvo, pitanje opsega prava neće biti pitanje demografske matematike nego odraz činjenice da su vrijednosti poštivanja različitosti i suradnje usađene u srca svih naših građana. U svakom slučaju, nakon analize popisa, ukoliko bude potrebno, razgovarat će se i o tome jesu li i u kom opsegu potrebni dodatni mehanizmi za osiguranje poštivanja manjinskih prava u narednom razdoblju«, ocijenila je Šimpraga.

Srbija – pismo da, jezik ne

Hrvatski jezik i pismo u službenoj su uporabi u Srbiji na cijelom teritoriju Grada Subotice (Subotica s još 18 naseljenih mjesta), u tijelima i organizacijama Autonomne Pokrajine Vojvodine te u 11 vojvođanskih mjesta: Stara Bingula (Grad Srijemska Mitrovica), Batrovci, Sot (Općina Šid), Sonta (Općina Apatin), Monoštor, Bereg, Lemeš (Grad Sombor), Stari Slankamen (Općina Inđija) te Plavna i Bođani (Općina Bač).
Zakon o službenoj uporabi jezika i pisma predviđa da se nazivi mjesta, ulica i trgova, tijela i organizacija, prometni natpisi, upozorenja za javnost kao i drugi javni natpisi ispisuju i na jezicima i pismima narodnosti čiji su jezici i pisma u službenoj uporabi na određenom području. Međutim, kada su u pitanju natpisi na javnim pločama zakon se primjenjuje u najvećoj mjeri na području Grada Subotice (mada ni tu ne u potpunosti), dok se u nekim mjestima, premda je zakonom propisano, to ne čini godinama. Tako na ploče s hrvatskim nazivima mjesta ili institucija u Bođanima čekaju četiri godine, u Sotu i Ljubi jedanaest godina a u Monoštoru se već 15 godina čeka na ploče na hrvatskome za vrtić, školu i dom zdravlja. U Lemešu se ipak, nakon četiri godine čekanja, početkom veljače ove godine Statut Grada Sombora  počeo primjenjivati te su ploče s nazivom mjesta na ulazu i izlazu iz njega zamijenjene. Tako na novim pločama uz naziv mjesta na srpskom i mađarskom: Svetozar Miletić, Светозар Милетић, Nemesmilitics, odnedavno stoji i naziv na hrvatskome – Lemeš. No, Statut koji su vijećnici Skupštine grada Sombora usvojili 2019. još uvijek nije u potpunosti ispoštovan s obzirom na to da ploče u Lemešu na drugim državnim ustanovama kao što su škola, dom zdravlja... nisu i na hrvatskome jeziku.
U Strategiji službene uporabe hrvatskog jezika i pisma u Republici Srbiji od 2021. do 2026. koju je izradilo Hrvatsko nacionalno vijeće, ističe se kako »čak i tamo gdje su formalno uvedeni hrvatski jezik i pismo u službenu uporabu, nema instance koja bi ga primjenjivala«. 
»Nasuprot razvijanju modaliteta ostvarivanja prava, na sceni je do danas češće bila inertnost«, navodi se u Strategiji te ističe kako najveći broj institucija u Srbiji umjesto primjene hrvatskog jezika i pisma pravi kompromis služeći se srpskim jezikom i latiničnim pismom. 
Među ostalim, kao prepreke ostvarivanju ovoga prava u Strategiji se navode: osporavanja / dovođenja u pitanje samostalnosti i opstojnosti hrvatskog jezika u znanstvenim i stručnim krugovima, nedovoljna sredstva koje država osigurava za ostvarivanje ovoga prava, neadekvatan odnos institucija koje su zadužene raditi sve kako bi se ta prava mogla konzumirati i ostvarivati na prikladan način, ali i činjenica da većina Hrvata u Srbiji srpski jezik navodi kao materinji, a svoju nacionalnu pripadnost povezuju s dijalektalnim govorima hrvatskog jezika.
U Strategiji se navodi i kako ostvarivanje ovoga prava nije u nadležnosti HNV-a već jedinica lokalne samouprave koje bi trebale konkurirati za sredstva za ove namjene. 
»Problem nastaje u činjenici da se ti natječaji isključivo odnose na jedinice lokalne samouprave, a nacionalnim vijećima je onemogućeno konkurirati na ta sredstva. Na ovaj način dolazi do velike netransparentnosti, jer ne postoje prikladni mehanizmi putem kojih bi se mogao vršiti monitoring trošenja tih sredstava niti vrednovati kvaliteta poduzetih mjera od strane jedinica lokalne samouprave. Problem postoji i u činjenici da vijeća za međunacionalne odnose, koja bi trebali izravno biti uključena u ovaj vid aktivnosti, u potpunosti ostaju po strani i ne mogu utjecati na konačne ishode«, navodi se u Strategiji.
U Strategiji HNV-a se kao strateški cilj navodi povećati opseg i kvalitetu ostvarivanja prava na službenu uporabu hrvatskog jezika i pisma a kao glavni ciljevi – osigurati preduvjete za primjenu prava u praksi (inicirati i pratiti provedbu prava) te povećati konzumiranje prava kroz osnaživanje i motiviranje za korištenje ovoga prava. Kao treći cilj navodi se kadrovsko osnaživanje, među ostalim i kroz upošljavanje većeg broja prevoditelja u prevoditeljsku službu.  
Jasminka Dulić