Zemljoradničke zadruge početkom XX. stoljeća bile su oslonac razvoja sela i poljoprivrede u Srbiji. Posebnu ekspanziju doživjele su između dva svjetska rata. Bilo ih je nekoliko tisuća u državi, a jedna od njih osnovana je i u Đurđinu. Zemljoradnička zadruga Đurđin trajala je do 70-ih nakon čega je organizirana Kooperacija Đurđin koja je ugašena početkom 90-ih godina. I zadruga i koopercija osiguravale su velikom broju Đurđinčana posao. Jedni su radili fizičke poslove na njivi, drugi su uslužno svojim strojevima obrađivali zemlju, neki su radili kao agronomi, ekonomi – ovisno o završenoj školi i imovini.
Na poslu od četrnaeste
Kako je bilo raditi za zadrugu ispričala nam je Anica Ivković Ivandekić nakon što je pronašla fotografiju na kojoj ona s još pet mladih Đurđinčana kopa. Na fotografiji je Anica prva s lijeve strane, pored nje je Veco Vuković, Justika Ivandekić, Lacika Tarčanj, Ana Gabrić i Ruža Vuković. Fotografija je snimljena 1950-ih kada je Anica bila još cura, 18 godina, a mjesto snimanja je »dol u blizini salaša bać Jose Jaramaza«, 4 km udaljen od sela.
»Kopali smo bašču za novce, bili smo zadrugari. Slika je snimljena u dolu kod bać Jose Jaramaza, jel je tamo bila velika zadrugarska bašča. Mi smo tako zvali taj kraj, al nema više tog salaša, nema ničeg tamo više.«
Kao vrlo mlada, gotovo odmah nakon završene osnovne škole, Anica je počela ići na njivu kopati i za zadrugu je radila do svoje udaje – 26. godine.
»S jedno 10-11 godina sam završila škulu, išla sam u Mukićevu škulu četri razreda, i brzo posli tog sam počela radit u zadrugi. Od 14. godine sve do svoje 26. bila sam uvik u poslu. Manila sam se rada 1. novembra 1962., a 25. sam se vinčala, toliko nam je tribalo da pripravimo za svatove. U zadrugi smo radili baćo, ja i mlađi brat. Mama je bila kod kuće s najmlađom ćerkom, a najstariji brat je bio milicajac.«
Samo nedjelja slobodna
Sjeća se sugovornica kako su uvjeti rada bili teški i surovi, ali se moralo raditi.
»Radilo se svaki dan, samo je nedilja bila slobodna. Sićam se, jedared baći nisu dali da ostane kod kuće za disnotor pa prija Božića nismo ni stigli zaklat svinju. Morali smo radit do Badnjeg dana. Radilo se i kad je sezona i kad nije sezona. Jedino smo kad je bilo zdravo ladno radili kraće. Svaki dan smo ujtru u šest sati počimali i radili do sedam uveče. Nije bilo muško-ženski poslova, svi su radili sve. Kad su se vukli kuruzi, trpala sam u kola košarove, zamećala pune košarove kuruza, zamećala džakove, kopala, osam godina sam radila na vršalici... Nije zabadavad, curo, što me sad bole leđa!«, kaže nasmijana osamdesetšestogodišnja sugovornica.
Anica sada živi sama na salašu. Bašču više nema, kaže ne da joj sin da kopa.
»Prija ništa nisam kupovala a sad sve, nemam bašču. Ne da mi sin da kopam premda bi ja volila. Ne bi volila sad kopat, ali volila bi da imam jel smo mi to tako naučili. Imali smo uvik veliku bašču, svašta sam sadila – peršin, šargaripu, papriku, luk, grava, krumpira, paradičke...«
J. D. B.
