Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Hrvati u Srbiji dobili su priliku sudjelovati u donošenju odluka

Predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav  Žigmanov izabran je za ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u novoj Vladi Ane Brnabić. Dva mjeseca nakon izbora u intervjuu za Hrvatsku riječ ministar Žigmanov odgovara na pitanje što za Hrvate u Srbiji znači njegovo imenovanje, kada će biti nastavljen rad na Akcijskom planu za manjine na čiju je posljednju verziju HNV imao veliki broj primjedbi, kako kao ministar gleda na bunjevačko pitanje i može li njegov ulazak u Vladu pomoći otopljavanju odnosa službenog Zagreba i Beograda?
► U Vladi Srbije koja je imenovana krajem listopada izabrani ste za ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog. Vašim imenovanjem Hrvati su dobili svog prvog predstavnika na razini republičke vlasti. Prvi puta u povijesti. Naglašavate kako ste ministar u Vladi Srbije i na svoju poziciju gledate kao na poziciju u izvršnoj vlasti države. Možda je kratko vrijeme, ali što biste rekli sada: je li odluka da prihvatite Vučićev poziv bila dobra i što Hrvati u Srbiji mogu imati od toga? 
Naravno da je bila dobra! Nekoliko je razloga tomu. Najmanje je važan taj povijesni novum koji se dogodio mojim izborom za ministra a kojeg ste spomenuli – da je politički predstavnik hrvatske zajednice prvi puta nakon 1990., zahvaljujući odluci pobjednika izbora predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića, zastupljen u najvišoj razini izvršne vlasti u Srbiji, kao ministar u Vladi – budući da je to vanjska značajka našeg velikog iskoraka i postignuća. Važno je i to, premda također vrijedi kao vanjski moment, što je Hrvatima priznat politički subjektivitet u cijelosti i na pozitivni način, što je uvelike pridonijelo destigmatizaciji zajednice, čije su se relaksirajuće posljedice po Hrvate odmah po izboru počele osjećati. Pa ipak, ono što je  supstancijalno i bitno ovdje jest činjenica da su Hrvati u Srbiji na ovaj način dobili priliku sudjelovati u procesima donošenja odluka, da se naš glas u institucijama gdje se odlučuje čuje i da smo pitani o onome što nas se neposredno tiče, da se naši legitimni interesi lakše i jednostavnije ostvaruju i artikuliraju, da integracija Hrvata u srbijansko društvo sada može biti brža i potpunija, da u prostoru javnosti postajemo vidljivi na pozitivni način, da i mi možemo davati prinose boljitku i napretku Srbije… Riječju, beneficija po Hrvate i za Hrvate već ima, a i bit će nemali broj – sve sam maloprije u potencijalu spomenuo, bez obzira što o tome mislila dežurna »slobodoumna« zanovijetala po društvenim mrežama i trovači našeg puka. 
► Međunarodne i domaće organizacije u svojim izvješćima često kritiziraju Srbiju u pogledu razine ljudskih i manjinskih prava. Kao lider hrvatske nacionalne zajednice bili ste fokusirani na tu zajednicu. Sada sagledavate širu sliku. Što biste rekli: je li Srbija napravila u području zaštite tih prava neke iskorake?
Najprije treba reći kako se u ocjenama o stanju ljudskih, pa i manjinskih prava gotovo uvijek razlikuju izvješća nevladinih i organizacija s predznakom međunarodnih organizacija, od onih koje potpisuju institucije države, i u tom smislu ni Srbija nije izuzetak. Ono gdje postoji visoka razina suglasnosti i kod jednih i kod drugih jest da je Srbija prihvatila, to jest ratificirala gotovo sve konvencije, paktove ili povelje Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe ili Organizacije za europsku sigurnost i suradnju te da je vrijednosni i normativnih okvir koji one sadrže gotovo u potpunosti prenijela i u vlastito zakonodavstvo. Također, ne može se osporiti ni činjenica da je Srbija država koja je posvećena provedbi zakona, to jest koncepta ljudskih i manjinskih prava. Pa ipak, to ne znači da problemi u primjeni pravnih normi ne postoje, na što osobito ukazuju neke nevladine organizacije, te da prostora za poboljšanje nema ili da na tome ne treba raditi. Sama činjenica da u Vladi Srbije postoji i ministarstvo koje u djelokrugu rada ima ostvarivanje ljudskih i manjinskih prava dovoljno govori o svijesti u vladajućoj strukturi o važnosti sustavnog pristupa ovome pitanju i potrebi posvećenog djelovanja. 
► Prije desetak dana u Novom Sadu su napadnuti članovi zagrebačkog Teatra ITD. Oni su u policiji svjedočili kako je do napada došlo nakon što su ih mladići presreli i pitali jesu li iz Hrvatske. Napad je osudio gradonačelnik Novog Sada, novosadska kazališta... U nekim prijašnjim napadima na Hrvate takve reakcije nije bilo. Mijenja li se to odnos prema Hrvatima i koliko tome pridonosi što ste Vi kao politički lider Hrvata u Srbiji dio izvršne vlasti?
S moje strane bi, čini se, preuzetno bilo reći da je tomu zbog toga tako, ali da je promjena koju ste točno naveli očita i ne može se osporiti, što je onda za cijelu tu problematiku etnički motiviranog nasilja spram Hrvata i više nego dovoljno. Ne treba smetnuti s uma i da u vlasti u Gradu Novog Sada DSHV participira na nekoliko pozicija, tako da vjerojatno i u tome valja nalaziti razloge za pomake u djelovanju o kojem govorite. Također, potrebno je ukazati na činjenicu da se nakon osuda, osobito od gradonačelnika Milana Đurića, oglasila i policija s informacijama o poduzetim radnjama. Vidite, kada ste dio institucija vlasti, onda se i ovakve negativne stvari razrješuju na adekvatniji način.
► Želja ministrice Gordane Čomić bila je da u njenom mandatu Vlada, čiji je bila dio, usvoji Akcijski plan za ostvarivanje prava nacionalnih manjina. Nije uspjela u tome, a Hrvatsko nacionalno vijeće imalo je niz primjedbi na predloženi Akcijski plan. Akcijski plan dočekao je sada Vas.
Da, pri čemu nije jedini koji me je sačekao. Znate, takvih i sličnih dokumenata koji se produciraju u ministarstvima ima podosta, pa ne mora previše čuditi što neki nisu dovršeni do kraja. S druge strane, u cijeloj priči je dobro da su primjedbe od strane jednog nacionalnog vijeća, u ovom slučaju Hrvatskog, bile dovoljne, vjerojatno snažne i utemeljene, da se proces izrade Akcijskog plana ne okonča njegovim prihvaćanjem. Zar to ne govori o stanovitoj demokratičnosti cijelog procesa i odlučujućoj ulozi u participativnom modelu sudjelovanja nacionalnih vijeća nacionalnih manjina? Ono što nama predstoji jest da nastavimo konzultativne procese s nacionalnim vijećima nacionalnih manjima kako bi Radna grupa mogla početi s radom. Trenutačni zastoj u nastavku rada na izradi Akcijskog plana uzrokovani su objektivnim razlogom – izborima za nacionalna vijeća, koji se ovih dana, nakon četiri mjeseca trajanja izbornog procesa, završavaju održavanjem konstitutivnih sjednica novih saziva i izborima za nova vodstva. Kada se to privede kraju, stvorit će se svi preduvjeti za nastavak rada na ovome i više nego, za nacionalne manjine u Srbiji, važnom dokumentu.
► Kao što smo rekli, prošlo je dva mjeseca od Vašeg imenovanja u Vladu, ali ta dva mjeseca bila su prilično dinamična kada je riječ o ministarstvu koje vodite. Jedna od važnih stvari za sve nacionalne zajednice u Srbiji, što ste Vi istaknuli u prethodnom odgovoru, bili su izbori za nacionalna vijeća. Na konstitutivnim sjednicama bili ste ili Vi osobno ili Vaši suradnici. S pozicije ministra kako komentirate sam tijek izbora?
Izbori za nacionalna vijeća nacionalnih manjina su raspisani prije negoli sam postao ministar – 5. rujna, održani su nešto više od dva tjedna od mog izbora – 13. studenoga, a završeni su okončanjem izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće 2. prosinca. Na izborima su se birala nacionalna vijeća 23 nacionalne manjine, od čega 19 neposrednim putem na 949 biračkih mjesta diljem Srbije i 4 posrednim, putem elektora. Izbore je provodilo Republičko izborno povjerenstvo uz pomoć Ministarstva za državnu upravu i lokalno samoupravu i Ministarstva na čijem sam čelu, a pravo glasa imalo je 456.199 punoljetnih građana upisanih u posebne biračke spiskove. Na sam izborni proces nije bilo veliki broj pritužaba, pa se može pozitivno ocijeniti kao uspješno proveden, to jest da nova vodstva nacionalnih vijeća nacionalnih manjina imaju potrebni demokratski legitimitet. Slabosti koje su evidentirane, a njih je bilo, tiču se nejednakih i složenih procedura upisa u posebni popis birača, zatim informiranja birača te održavanja samih izbora s pratećim procedurama na izborni dan. O istima ćemo unutar Ministarstva otvoreno razgovarati sa svim sudionicima izbornog procesa s ciljem da se uočene manjkavosti pokušaju za sljedeći izborni ciklus otkloniti. U pravu ste kada ste spomenuli novu praksu koju smo uveli, a to je da predstavnici Ministarstva sudjeluju kao gosti na konstitutivnim sjednicama novih saziva na kojima se potvrđuje status vijećnika. Osobno sam kao ministar nazočio na šest konstitutivnih sjednica – Romskog, Bošnjačkog, Albanskog, Mađarskog, Slovačkog i Poljskog nacionalnog vijeća, dok su moji suradnici nazočili na konstitutivnim sjednicama preostalih nacionalnih vijeća. Takva naša odluka temeljila se na sljedećim razlozima: time smo željeli dati na važnosti samoupravnim tijelima nacionalnih manjina u Srbiji, poslati poruke da ćemo ih nastaviti razumijevati kao partnere u kreiranju manjinskih politika, s naglaskom da ćemo razvijati konzultativne procese u našim aktivnostima i računati i nadalje na njihovu participaciju u procesima odlučivanja. Isto je bilo i jasno poručeno tijekom naših obraćanja na konstitutivnim sjednicama, a ova je gesta Ministarstva primljena izuzetno pozitivno i s velikim odobravanjem.
► Konstitutivnoj sjednici Nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne manjine prisustvovao je dužnosnik Vašeg ministarstva. Oni koji kritiziraju Vaš ulazak u Vladu Srbije. Kažu, ulaskom u Vladu priznali ste bunjevačku nacionalnu manjinu. Može li se to tako pojednostavljeno gledati?
A tko bi trebao nazočiti? To su prakse i instituti države Srbije koje sam naslijedio i njih se kao legalist pridržavam! S druge strane, ja sam, s obzirom na moja stajališta, vjerojatno posljednja osoba u gotovo dovršenom lancu priznanja koja bi tako što trebala ne priznati! No, ponovit ću ono što sam nebrojeno puta do sada već rekao – pitanje odnosa spram Bunjevaca je višeslojno i složeno. Posrijedi je riječ o identitetskom pitanju jednog dijela hrvatskog naroda koje se s vremena na vrijeme otvara i dovodi u pitanje, pa najprije treba nastaviti osluhnjivati i pratiti što kaže znanost, a ne ideologija, o ovome pitanju. S druge strane, kao građanin koji živi u društvu koje teži liberalnom konceptu demokracije, pitanje nacionalne pripadnosti treba promatrati kao pitanje slobodnog izbora, pa se svatko može u nacionalnom smislu izjasniti kako hoće, pri čemu ne bi smjelo biti upliva struktura moći, napose ne onih državnih, u pitanje identiteta. Za mene osobno kao Hrvata bunjevačkih korijena to pitanje je jasno riješeno i moja su stajališta, ponovit ću, jako dobro poznata, pa i onim jalovim kritičarima, koji, »ko što i vrepci na grani znadu«, ciljano svako postignuće Hrvata žele osporiti. I ovaj put to čine na promašen način! Hrvatska bi i nadalje trebala biti daleko zainteresiranija za cijeli ovaj slučaj, ne samo na temelju članka 10 Ustava već i zbog činjenice da veliki dio Bunjevaca nehrvata, čak i onih koji djeluju na visokim pozicijama unutar njihovih ključnih institucija, hrvatski su državljani, koji su državljanstvo stekli dokazima da su pripadnici hrvatskoga naroda, pa neka im, budući da to nakon svojih etničkih konverzija javno niječu, počnu oduzimati! Tim prije, jer je u ideologiji Bunjevaca nehrvata antihrvatstvo stožerna značajka. A osobno sam bio svjedokom konverzijama koje sam maloprije spomenuo – predsjednici Bunjevačkog nacionalnog savita Suzani Kujundžić 1990-ih godina tijekom njezina studija u Novom Sadu sam kao mladoj Hrvatici nosio redovitu mjesečnu novčanu podršku Fonda Antun Gustav Matoš, koji je vodio DSHV, politička stranka čija je članica od 1991. godine bila i njezina pokojna majka. Poruke Mirka Bajića »bunjevačkim Hrvatima« s konca 1990-ih antologijski su primjer rješavanja bunjevačkog pitanja, dok o priznanjima Bunjevaca s hrvatskom putovnicama i vlasnicima nekretnina na hrvatskoj obali ne treba trošiti riječi.
► Ono što je posebno osjetljivo su odnosi Srbije i Hrvatske. Bilateralnih susreta nije bilo više od dvije godine. Možete li kao ministar i lider hrvatske manjine u Srbiji, s dobrim kontaktima u Vladi Hrvatske, utjecati da se ti odnosi malo poboljšaju?
Činjenica da je u novoj Vladi Srbije izabran i politički predstavnik hrvatske zajednice pozitivno je primljena od strane službenog Zagreba, te držim da može biti povodom novog vala otopljavanja odnosa između dvije države. Kada, na koji način i s kakvim događajima, vrijeme pred nama će pokazati, no ono što s moje strane neće biti upitno jest da ću se, kao uostalom i do sada, maksimalno založiti da do institucionalne suradnje između dvije države što prije dođe. Spomenutom otopljavanju može pridonijeti i bogata i raznovrsna suradnja koja postoji između naših, hrvatskih institucija i organizacija s institucijama i organizacijama Srba u Hrvatskoj, koja je ljetos »okrunjena« Deklaracijom o međusobnoj suradnji.
► Korak ka tom poboljšanju odnosa svakako bi bio odlazak predstavnika srbijanske vlasti u Vukovar. Za razliku od nekih prijašnjih godina, kada je srbijanska Vlada imala svog izaslanika na obilježavanju obljetnice pada Vukovara, ove godine to je izostalo. Je li Srbija trebala imati svog izaslanika u Vukovaru?
Na žalost, praksa o kojoj govorite, ove godine je prekinuta, no svakako bi trebala biti nastavljena! Nazočnost, rječito udioništvo i geste koje je Veran Matić kao izaslanik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića činio u Vukovaru bile su, vidjelo se to po posljedicama na ukupne hrvatsko-srpske odnose, ne samo prijeko potrebne nego su imale i blagotvorni učinak. To je iz razloga što ovakvi komemorativni skupovi na mjestima velikih tragičnih događaja, na kojima se iskazuje pijetet spram nevinih žrtava, moraju biti i mjesta s kojih se šalju kako simboličke tako i realne poruke koje unisono počivaju na vrijednostima oprosta i pomirenja, što je temeljna pretpostavka za odvijanje nesmetane suradnje između zajednica koje su bile u sukobu. Ukoliko toga izostaje, vidjeli smo, onda manjka i suradnje, otvorena pitanja se ne rješavaju, nesporazumi se šire a razlike prenaglašavaju, napetosti se opet javljaju…
► Često ističete Pokrajinu i Grad Novi Sad kao sredine gdje postoji dobra suradnja i gdje je hrvatska manjina postala dio izvršne vlasti. To je izostalo u Subotici, Somboru i nekim drugim za Hrvate značajnim lokalnim sredinama. Može li se očekivati, nakon Vašeg ulaska u Vladu, da će i tu biti promjena?
O tome ćemo sigurno nastaviti razgovarati, jer sudjelovanje političkih predstavnika Hrvata u institucijama vlasti u Srbiji mora imati svoje okončanje u cijeloj vertikali vlasti i u svim dijelovima za koji postoji interes, kao što je to već desetljećima slučaj s predstavnicima Srba u Hrvatskoj. Prve beneficije ostvarene su neposredno nakon ulaska dužnosnika DSHV-a u Pokrajinsku vladu i u vlast Grada Novog Sada – od osiguranja sredstava za obnovu dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića, preko obnove crkve sv. Jurja, pa do zaštite nekoliko graditeljskih cjelina starog Petrovaradina, što smo kao primjer dobre i uspješne suradnje toliko puta isticali. Vjerujem da je to posljedica, među ostalim, i našeg pouzdanog partnerstva te odgovornog djelovanja naših kvalitetnih kadrovskih rješenja. Ne vidim nijedan razlog da se isto ne primijeni i u Subotici i u Somboru – tako i time, naime, dobivaju svi! – o čemu ćemo uskoro s predsjednikom Aleksandrom Vučićem i razgovarati.
► Deklaracija o suradnji Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije potpisana je 25. kolovoza u Golubiću, tijekom znanstvenog  skupa »Srpsko-hrvatski odnosi«. Koliko je početak ove suradnje imao odjeka?
Medijski je odlično popraćena i to na jedan isključivo pozitivni način! Istina, nitko se tako čemu nije nadao, u smislu da nije dugo pripremana niti se o tome znalo, a zbog višegodišnjeg zastoja u odnosima između Hrvatske i Srbije djelovalo je posve iznenađujuće. Sve je potaknuo i inicirao neposredno prije toga skupa doajen u građenu boljih hrvatsko-srpskih odnosa Janko Veselinović, a kolega Milorad Pupovac i ja smo prihvatili i za kratko vrijeme realizirali. Tim prije, jer na taj način snažno efektuiramo ono što već kao razvijeno postoji u suradnji hrvatskih institucija i organizacija u Srbiji s institucijama i organizacijama Srba u Hrvatskoj – od kulture i informiranja, do sporta i politike. I vlasti i u Beogradu i u Zagrebu su na tako što gledali pozitivno i, čini se, posvijestili činjenicu da unatoč zastojima u bilateralnim odnosima između dviju država suradnja između dvije nacionalne manjine dobiva na novoj kvaliteti. Oni, pak, koji su prije svega DSHV i mene osobno, lažno dakako, optuživali za nekakvu ustašofiliju bili su efektno razoružani… 
► Nakon Vašeg imenovanja za ministra novi zastupnik iz redova DSHV-a je Mirko Ostrogonac. On je sada dio zastupničkog kluba u kome su uz njega tri zastupnika Stranke pravde i pomirenja i Ujedinjene seljačke stranke? Zašto je DSHV u tom zastupničkom klubu? 
Budući da smo postali dio vladajuće strukture izvršne vlasti u Srbiji, logično je uslijedio i korak da se isto potvrdi i kada je riječ o poziciji narodnog zastupnika DSHV-a, koji je, s obzirom na redoslijed na izbornoj listi, pripao Mirku Ostrogoncu, to jest da postane dio jednog zastupničkog kluba koji podržava rad Vlade. Na temelju programske i političke bliskosti – riječ je, s jedne strane, o stranki nacionalne manjine i, s druge strane, o stranci koja ima posebni senzibilitet za regionalni razvoj i pitanje poljoprivrednika, pa se nekako samo po sebi nametnulo rješenje da izbor zastupničkog kluba padne na klub Stranke pravde i pomirenja i Ujedinjenu seljačku stranku. Takvo rješenje, budući da je riječ o zastupničkom klubu s malim brojem zastupnika, omogućuje i određenu samostalnost u djelovanju zastupnika DSHV-a kolege Ostrogonca, ali i veću vidljivost stranke kao takve. 
► Ovaj intervju objavljujemo u posljednjem broju Hrvatske riječi za 2022. godinu. Što su želje ministra Žigmanova za 2023. godinu, a što su želje političkog lidera Hrvata u Srbiji za nerednu godinu?
Moje su želje, kao i velike većine drugih ljudi, vezane isključivo uz ono što je pozitivno! Jer, ljudi ne bi smjeli željeti zlo… Naravno, moje dobre želje se različito usadržavaju – kao ministar želim da stupanj i opseg ljudskih prava u Srbiji bude ostvaren na što višoj razini, razini koja će svakom čovjeku osigurati sreću, mir, jednakost i sigurnost; da kvaliteta i kvantiteta manjinska prava budu garancija ne samo opstanku nacionalnih manjina nego i njihovom razvoju i prosperitetu; da vrijednosti na kojima počiva dijalog u društvu svlada i porobi sve odnose među građanima, grupama i institucijama u Srbiji tako da zadovoljstvo bude stalna sastavnica života svih ljudi. Kao politički lider Hrvata u Srbiji želje mi imaju sljedeća usadrženja: da na isti način – dogovorima i slogom – nastavimo realizirati sve započeto u zajednici – od stavljanja u funkciju osvojenih prostora za lokalne hrvatske zajednice u Beogradu, Petrovaradinu, Vajskoj, Monoštoru, Starčevu, Opovu, Plavnoj, Beregu i Subotici, pa do većih i boljih postignuća u područjima kulture, obrazovanja, informiranja i službene upotrebe hrvatskog jezika i pisma; da istim žarom i odlučnošću učinimo dodatne iskorake u institucionalnom razvoju zajednice – počnu radovi na Hrvatskom školskom centru, osnujemo Dramu na hrvatskom pri profesionalnom kazalištu, otvorimo nove vrtiće i jaslice…; da dosljednim držanjem i pouzdanošću zaokružimo sudjelovanje DSHV-a u institucijama vlasti – na lokalnoj razini tamo gdje nas nema i da otvorimo javni sektor za zapošljavanje i upravljanje; da smutipuke u našim redovima zauzdavamo i nadalje razuvjeravanjem djelima i postignućima; da suradnike i partnere iz Hrvatske razoružamo nametnutih lažnih sumnji i razvrgnemo vlasti nezasluženih objeda putem nastavka uspostave povjerenja i izgradnje bratskih odnosa; Hrvatima i Hrvaticama koje predstavljam tek jedno – da ostvare u punini sve ono što oni sebi i drugima dobro žele.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika