Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Sigranje i darivanje

Eto, došo moj unuk Marin nedilj dana prija Božića sa tog trulog zapada iz još trulijeg Minkena. Došo i kako j’ reko zakazo klanje. Napravio, što b’ mi rekli klanje onako po starovirski. Došla pomagat cila rodbina, po sokaka i njegovi kolega pe’-šest. To j’ bilo na kraju ko na igranke. No, fala Bogu, bilo i to pa i prošlo. Osto na kraju za mene glavni posov, a to j’ privrtat usoljito meso i na kraju sve ispušit. Al ne marim. Ni prošlo ni par dan očo Marin u grad oma ujtru pa ga nema cili dan. Došo dosta potli večere. Utiro limuzinu u dvor pa j’ cila kuća iz nje cigurno po sata vadili nikake kese i pakete. Bilo odviše ladno pa nisam izlazio pomagat a nisam tio prid svima pitat, bilo mi malo nezgodno za koga sve to. Čeko sam da se svi raziđu pa ka’ smo ostali ja i Marin sami i napravili svakom špricer pitam ga komu sve to. A on će: »E, to j’ sve za darivat dida. Za Božić i Novu godinu. Za svu dicu od rodbine, pa ovu komšijsku, pa dicu od kolega. To su sve svakojaka sigranja da se dica imu s čim sigrat. Oni to najviše volju i tom se najviše raduju«. Vrtim glavom, pa ću mu: »To u naše vrime za Božić ni bilo, a Nova godina se i ni spominjala«. Vidim ko da j’ zaboravio šta sam mu divanio kako j’ bilo prija za Božić pa pita: »De, dida, lipo mi sve ope’ ispripovidaj, neka baš onako nadaleko i naširoko ko što voljiš i znaš. A da sam zaboravio i nisam već voljim uvik slušat kad ti ispripovidaš kako j’ kadgod bilo«. Vrag jedan, mislim se. Ne marim ja ni sto put još ponovit sam da j’ on sa mnom i da sluša, pa još i koji špricer kad utrnemo mene j’ onda svaki dan Božić. Pa krećem: »Eto, bili smo sirotinja a mi dica smo se najviše sigrali unutri za Badnjak i božićno vrime sigre koju smo zvali ‘ciribane’. A to iđe tako da prvo da u zadnjem dvoru odsičeš prut od gunje debel ko prst i skratiš ga da bude oko 15 centi. Onda ga nožem pricipiš na pola pa zarižeše obadve pole na više mista. Pravo da kažem, već sam zaboravio na koliko al cigurno na pet-šest. E, kad to napraviš, a to j ‘ciribana’, za nju ti triba i ‘tajac’. A ‘tajac’ je kaka ponjavka jel peškir koji upleteš ko gibanicu. Di majka da u sobe mi dica razgrnemo slamu, poslažemo se okolo i krenemo. ‘Ciribanu’ svako dite redom ispušćaje i kad spadne, onda se broji ko koliko ima ti zarizani što b’ rekli recki, jel kako li se već napravi. Kod koga se nabroji najviše, taj viče ‘leti, leti, leti’... pa kad kaže šta leti onda se friško diže ruka. Ako bome kaže da leti, leti slon a ti digneš ruku onda radi ‘tajac’. Dobiješ s njim po glave, leđi jel ramena. I tako redom dok dicma ne dosadi. A od darivanja za Božić pamtim najviše jabuku. Dobiješ jabuku pa se i njom sigraš. Zavežeš ju na špargu pa onda špargu za gredu na plafonu i onda intaš jabuku dok ti ne dosadi. A kad ti dosadi, onda ju pojideš. Eto, to j’ bilo naše sigranje i darivanje za Božić kadgode. I jedva si čeko da istrčeš na dvor i sokak, grudvat se i sonat s drugim dicma«. Marin će: »Jeste, jeste dida pravo si sve reko, danaske dica već ne znu šta bi za sigranje i čega bi se sigrali a grbava im leđa i trčat zaboravlju. No, dida, tako j’ kako j’, ovo danaske se isto zove sigranje i darivanje sam je nove mode«.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika