Arhiv tekstova

Lipozenčić Matek

Prezime Lipozenčić zabilježeno je u Baji, Subotici i Mohaču. Javlja se u oblicima: Lipovacz, Lipovcsevich, Lipoxencsich itd. Subotički Lipozenčići dali su nekoliko istaknutih ličnosti. Na političkoj pozornici su se počeli isticati na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Naravno, to ne znači da su 18. i 19. stoljeće »drimali«. Naprotiv, stjecanje političke težine nije bio nimalo lak proces. Za to su pored neizostavnog materijalnog bogatstva bili potrebni još i formalno obrazovanje, te razgranate i raznovrsne veze. Obitelj Lipozenčić možda je dobar primjer obitelji koja je svoju moć i reputaciju gradila iz generacije u generaciju. Uzdignula se na vrh političke scene u Subotici ne pukim slučajem, nego politikom, koja se može pratiti unazad najmanje tri generacije. Jedan od najznačajnijih izdanaka danas svakako jest Denis Lipozenčić, vijećnik HNV-a, koji ujedno čuva uspomenu na svoje dalje rođake: gradonačelnika Ladislava Lipozenčića (1895. – 1944.) i njegovog oca Lazara (1867. – 1932.), koji je bio praktički desna ruka Károlya Bíróa u njegovoj borbi za stjecanje vlasti u Subotici, te u početnoj fazi njegovog gradonačelnikovanja.
     
Od Staniše do Paje

Lipozenčići nose »prdačno« ime Matek, koje su vjerojatno dobili po Matiji (r. 5. V. 1823.), sinu Staniše Lipovca i Dominike pl. Mukić. Ovaj par vjenčan je 7. I. 1788. u Subotici. Vjenčao ih je Stipan Ranić, prvi svetovni svećenik župe sv. Terezije Avilske. Dominika je bila kćer Paje Mukića i Marije rođ. Budinčević. Matija je vjenčao 5. V. 1823. Barbaru, kći Tome Vukova i Marije rođ. Dulić. Iz ovog braka rođen je Pajo (5. IX. 1824.). Pajino ime nalazi se među 1.200 potpisnika peticije za uvođenje, odnosno vraćanje hrvatskog jezika u subotičke osnovne škole iz 1896. Osobno, Pajo nije dijelio poglede inicijatora, ali je kao njihov sunarodnjak podržao pothvat.
Pajo se 4. XI. 1840. sa 16 godina oženio s 18-godišnjom Anastazijom, kćerkom Petra Kuntića i Agneze rođ. Stantić. Iz njihovog braka rođeni su među inim sinovi: Ivan (8. IX. 1844) i Blaško Šimun (15. I. 1850.). Pajo je umro 12. veljače 1899. u 76 godini. Šimun je bio otac Matilde (Tilke), koja se 29. VIII. udala za Belu Jurića, starijeg brata Marka Jurića, političkog prvaka Subotice između dva svjetska rata. Upravo je ova obiteljska veza dovela Lipozenčiće u bliži dodir s Jurićima, koji su između dva svjetska rata bili politički čimbenik u Subotici. Pajinom unuku Ladislavu svakako je ova okolnost pomogla da se uzdigne 1939. na položaj gradonačelnika Subotice. 

Od Ivana do Ladislava

Pajin sin Ivan Lipozenčić (1844. – 1921.) je 21. IV. 1864. oženio Anu Skenderović. Iz njihovog braka rođen je među inim sin Lazar (3. I. 1867.). Lazar je 10. IV. 1893. oženio Mariju (1872. – 1949.), kćerku Danijela Vojnića Tunića i Ane rođ. Vujković Lamić. Iz njihovog braka rođeni su sinovi Josip Danijel Ladislav (5. VII. 1895.) i Antun Ivan Aleksandar (9. VI. 1899.). Lazar je umro 7. I. 1932. u 65. godini. U političkom životu Subotice bio je pristaša Károlya Bíróa. Međutim, nije bio »odnarođenik« kao Mukići. Znao je hrvatski. Služio je praktički kao tumač svog političkog partnera. Suprotstavljao se svom imenjaku Lazi Mamužiću. U jednoj skupštinskoj debati prozvao ga je »panslavom« i predložio da se protiv njega odredi istraga. 
Lazin sin Ladislav je 1939. postao općinski komesar Subotice, tj. gradonačelnik. Formalno gledano, bio je neovisan kandidat, ali suštinski je bio dio razgranate mreže prvaka Jugoslavenske radikalne zajednice Marka Jurića, koji je uživao najviše povjerenje centralnih vlasti. Politički život, koji je uključivao pritiske, kako sa strane protivnika tako i nezadovoljnih pristaša, svakako nije bio po ukusu Ladislavu, inače po struci odvjetniku, a po duhu i intelektu izvanprosječnom, svjetskom čovjeku (poznavatelju mnogih kutaka svijeta, jezika i književnosti velikih naroda itd.). Svakako je specifičan mentalni sklop bio jedan od razloga koji ga je nagnao da u ožujku 1940. zatraži ostavku. Međutim, budući da u Kraljevini Jugoslaviji ništa nije teklo brzo, Ladislav se zadržao na vlasti kroz čitavu 1940. sve do travnja 1941. Dakle, dočekao je povratak mađarskih vlasti. Strijeljan je poslije ulaska Crvene armije u Subotici listopada 1944. Njegov brat Aleksandar umro je 4. ožujka 1979.