Arhiv tekstova

Mlinko

Kada se govori o Subotici s početka 18. stoljeća, ne može se zanemariti činjenica da su demografski supstrat ili osnovno stanovništvo činili Hrvati, koje neki povjesničari tendenciozno zovu Bunjevcima. Njihovo geografsko podrijetlo nije moguće ustvrditi. Međutim, zacijelo nije vezano uz određeni kraj, kako to neki pokušavaju predstaviti, izvodeći čitave hipoteze (kao primjerice o podrijetlu s rijeke Bune). Neke obitelji, poput Sučića i Mamužića, vuku svoje korijene iz Livna. I danas se tamo nalaze obitelji koje nose identična prezimena. Štoviše, austrijski izvori izričito navode da je Luka Sučić, subotički kapetan, rođen u Biloj 1648. Neke obitelji vezuju svoje podrijetlo za urbanu Bosnu. Po obiteljskoj predaji, koja je zabilježena između dva svjetska rata, Piukovići su došli iz Banje Luke.

»Bunjevački« amalgam nije jedinstven

Misterija o podrijetlu »Bunjevaca« zaokuplja pažnju nekoliko generacija. U njenom odgonetanju naročito su korisna toponimična prezimena. Prezime Dubičanac govori da je jedan dio »Bunjevaca« živio u Bosanskoj Posavini (Bosanska Dubica), koju povjesničari tretiraju kao dio Šokadije. Ako se uz »bunjevačko« stanovništvo dodaju one njemačke, slovačke, mađarske i druge obitelji, koje su prihvatile »bunjevačku« kulturu, onda slika postaje još složenija. Prema tome, neodrživo je govoriti o »Bunjevcima« kao stalnoj etničkoj kategoriji. Zapravo, ovdje je riječ o etničkom amalgamu, u čijem stvaranju je kao osnovu činilo stanovništvo Bosne, Hercegovine i ostalih hrvatskih krajeva. Potpuno identičan proces se odvijao u Banskoj Hrvatskoj, gdje su se razni useljenici iz Srednje Europe, te Talijani i Romani gradualno utopili u hrvatske mase: Josip Juraj Strossmayer, Franjo Ksaver Kuhač (Franz Xaver Koch), Vatroslav Lisinski (Ignaz Fuchs), Ljudevit Gaj (Ludwig Gay), Branimir i Krešimir Altgayer. Ovo su samo neki u nizu dokaza, koji s jedne strane pokazuju složenost i višedimenzionalnost procesa izgradnje nacionalnog identiteta, s druge strane neodrživost onih uproštenih predstava o etnogenezi, kojima se služe teoretičari, kada govore o bunjevačkoj naciji kao stalnoj kategoriji.

Pionir u snimanju zvuka 

Rod Mlinko svakako spada u one primjere koji pokazuju da izvorno podrijetlo ne mora nužno biti odlučujući čimbenik u izgradnji nacionalnog i drugog identiteta jedne individue. Najbolji predstavnik ovog roda je nekada naširoko poznat, danas gotovo zaboravljen glazbenik i skladatelj Josip Mlinko (1876. – 1962.), poznatiji kao Joco Mlinko Mimika, koji je uglazbio i ovjekovječio neke od starogradskih pjesama, od kojih se svakako izdvaja po svojoj povijesnoj vrijednosti Slava, slava, slava Srbiju (Svetozaru Miletiću). Od ostalih skladbi vrijedi navesti sljedeće: Pod pendžerom procvatala ruža (tekst Ivana Petreša), Bunjevka, Bećarac, Ču li mene, skeledžijo.  Mlinkova kola svirala su se prije I. svjetskog rata.

Genealogija

Joco je bio sin Antuna Mlinka i Emilije r. Buljovčić zvane Mimika. Njegovi roditelji su se vjenčali 15. VI. 1874. u crkvi sv. Roka. Antun je imao 24 godine, bio je uz to udovac. Prethodna supruga mu se zvala Viktorija Rudić. Emilija je bila kćerka Jakova Buljovčića i Anastazije Bačić. Imala je svega 16 godina kada je pošla za Josipovog oca. Antun Mlinko je rođen 12. VI. 1851. kao sin Mihajla Mlinka i Rozalije Palivukov (prezime negdje upisano Pavljakov, Pavelkovity). Kršten je kao Antun Josip. Mihajlo i Rozalija su vjenčani u ckrvi sv. Roka 22. XI. 1843. Mihajlovi roditelji su bili Jakov Mlinko i Rozalija Moravček (negdje Moravcsik), a Rozalijini Tomo Paliković i Ana Guska. Jakov Mlinko i Roza Moravček su vjenčani 4. XI. 1801. Jakov je bio sin Petra Mlinka (prezime zapisano Mlinek) i Marije Veselovski, a Roza kćerka Adama Moravčika i Ane Vuček. Jakovljevi roditelji vjenčani su 7. II. 1791. Petrovo prezime je upisano u oblik Mlinek, a Marijino Marček. Kumovi su bili Đuro Huček i Martin Horanec. Iz ove zabilješke se može zaključiti da je obitelj Mlinek (kasnije Mlinko) izvorno bila slovačka. Dolaskom u pretežito hrvatsku sredinu gradualno je poprimila hrvatske crte.