Arhiv tekstova
Radost Božića
Na kraju adventskoga puta čeka nas Božić, kao vrhunac radosti nakon četiri tjedna radosnoga iščekivanja. Božićna radost obasjava nas iz skromne štalice, u koju dolazi Bog da donese spasenje grješnicima svih staleža i naroda, svih generacija sve do svršetka svijeta.
Ispunjenje Božjeg plana
»Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas.« Ovo su riječi najpoznatije naše božićne pjesme. Pozivaju nas na radost jer se rodio obećani Mesija, Sin Božji, a čas u koji se to dogodilo naziva se blaženim. Vrijeme se ispunilo, čekanju je došao kraj, Bog je poslao Spasitelja i Otkupitelja svijeta. Nastupilo je vrijeme radosti za sve koji su to čekali, pa i za sve nas koji živimo mnogo nakon vremena iščekivanja, jer se posljedice ovoga događaja odnose i na buduće generacije. Događaj rođenja djeteta Isusa praćen je mnogim nevoljama i tjeskobom onih kojima je povjereno da se staraju za Božjega Sina. Marija i Josip lutaju Betlehemom u potrazi za smještajem koji bi donekle bio dostojan da se u njemu rodi Mesija. No, sve što se oko njih događa ide kontra njihovih planova. I koliko god da su se pouzdavali u Boga, ona ljudska briga oko toga da sve bude u redu ipak je morala postojati, osobito kod Josipa kojega je Bog odabrao da poput oca pazi na njegovog Sina koji dolazi na zemlju. Iako se čini da sve ide protiv Josipovih nastojanja da osigura dostojno mjesto za Spasiteljevo rođenje, ipak je sve dio Božjega spasenjskog plana. Ništa nije slučajni splet okolnosti, niti nesreća sudionika ovoga važnog događaja već ispunjenje Božje volje. On dopušta da se njegov Jedinorođenac rodi u štali. A anđeli ne objavljuju radosnu vijest kraljevima i velikašima, kako bi to ljudi učinili, nego skromnim pastirima, koji bi po ljudskim kriterijima trebali to posljednji saznati. Tako radost rođenja svoga Sina Bog najprije dijeli s onima koji su za društvo manje važni, s onima koji su najskromniji, jer Božji Sin spasenje donosi svakome; kod njega nema privilegiranih ni po jednom ljudskom kriteriju. Privilegij čovjek sam sebi stvara svojim životom. Način na koji je Bog došao na svijet govori nam da su nam svima jednake šanse kod njega, jer štala je mjesto u koje može svatko ući, bez pozivnice i posebnog dopuštenja. Ulazi onaj tko se želi pokloniti Božjemu Sinu, a tko će i u konačnici u Nebo ući onaj tko bude želio, tko bude živio onako kako nas je Božji Sin poučio.
Primiti Boga
Ivan u svome evanđelju, koje čitamo na Božić, kaže: »K svojima dođe i njegovi ga ne primiše« (Iv 1,11). Nisu ga primili već kod njegova dolaska na zemlju, pa se morao roditi u štali. Odbacivali su ga za vrijeme javnoga djelovanja. Iako je Bog svome narodu po prorocima najavio Kristov dolazak, nisu ga prepoznali te su stalno radili protiv njega dok njihovo odbacivanje nije rezultiralo njegovom smrću na križu. Krist se danas treba roditi u srcima svakoga od nas. Važi li još uvijek da svojima dolazi, ali ga oni ne primaju? Jesmo li pripravili svoja srca za njegov dolazak? Ako se i sami to pitamo, odgovor će nam se nametnuti. Pripravljeno srce osjetit će radost Božića, onu iskrenu, unutarnju, koja dolazi od samoga Boga, koja nema veze s materijalizmom propagiranim od strane svijeta. Iz te radosti klicat će »Radujte se, narodi...«, radovati se poput anđela i pastira u noći Kristova rođenja. Jer Božić za kršćane nije samo prisjećanje jednoga događaja iz daleke prošlosti, on je ponovno rađanje Boga u vjernikovu srcu, koji je izvor naše radosti, ljubavi i nade.
