Arhiv tekstova
Nimčevići (od Džajinih do Jodinih)
»U Tavankutu živi 8.000 ljudi, a prezimena su im Stipić, Dulić, Nimčević, Crnković, Golić, Luković ... Ikavica je njihova čista kao u Kačića-Miošića. Imena su Stipan i Ivan... Imena ovdje nisu kao rogovi u vreći. Dalmacija, Lika, Hercegovina popela se ovamo prije 400 godina«, ovako piše Ivo Braut u Matici hrvatskih iseljenika prije više od pola stoljeća (1971.).
Doista, reporter koji je kratko vrijeme boravio u Tavankutu, s puno prava je mogao ustvrditi kako Tavankućani dijele mnogo zajedničkih crta sa stanovništvom Dalmacije, Like, Hercegovine. Prezime Nimčević to lijepo svjedoči. Glasilo HRSS-a Slobodni dom u broju od 13. VIII. 1924., nabrajajući članove mjesne organizacije u Benkovcu, spominje izvjesnog Božu Nimčevića iz Rodaljica. Matične knjige župe u Rodaljicama doista bilježe Nimčeviće, koji su kasnije preinačeni u Ninčeviće. Nose prdačno ime Đodan. Svakako najznačajniji predstavnik je Šime Ninčević Đodan, član Predsjedništva Matice hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća.
Vrijeme zaborava
Prije 50 godina Tavankut se nalazio duboko u fazi »modernizacije«, koja je praktički izbrisala stare prakse. Volove su zamijenili traktori. Eventualno je samo po koje domaćinstvo živjelo »starinski«. Međutim, još su bili živi ljudi, koji su se dobro sjećali starijih vremena, čuvali uspomenu na ratne i predratne dane, koristili se isključivo riječima koje su čuli od svojih nana, prenosili kazivanja starijih...
Nije teško procijeniti koliko je sadržaja u međuvremenu do početka trećeg desetljeća 21. stoljeća izgubljeno. Istina, crkva i njezine organizacije, KUD-ovi i pojedinci preuzeli su brigu nad nematerijalnom kulturnom baštinom. Oni su možda i uspjeli otrgnuti od zaborava neke sadržaje prošlosti, ali duh starog vremena nikako se nije mogao prenijeti na nova pokoljenja. Generacije rođene početkom 1970-ih odrasle su već u vremenu ispunjenom drugim sadržajima, a očevi obrazovani u takvom ozračju nisu mogli prenijeti na svoje sinove puno od obiteljske predaje. Takva vrsta zaborava je izražena i u slučaju onog ogranka roda Nimčevića, kojem pripada autor ovog teksta.
Od galijaša do Antunovićevog župljanina
Prvi poznati piščev predak je Ivan, koji je rođen još u vremenu turske uprave (oko 1694.), a umro 1773. On je predak mnogim drugim Nimčevićima. Dao je svoj doprinos u Subotičkoj miliciji, koju su predvodili kapetani iz roda Sučić. Tako ga je austrijsko-turski rat 1737-.1739. zatekao pod Beogradom. Njegovo ime nalazi se na spisku Subotičana koji su poslani na galije 1739., kada se Beograd našao pod opsadom Turaka. Njegov unuk Toma (1756. – 1793.), zapisan u matičnim knjigama kao Džajić, Džaja, po ženidbi s Petronilom Rostas (negdje Rostašević) iselio je u Aljmaš, gdje je postao rodonačelnik svih Nimčevića s one strane granice. Tomin unuk Josip (1820. – 1900.) je čini se eponimni predak Nimčevića Jodinih. Tri puta se ženio. Prvi brak je sklopio s Anom Šefčić (1843.) pred župnikom Ivanom Antunovićem. Nije se isticao poput svog rođaka Jakova Nimčevića (brata od strica), koji je kao mađarski honved 1848. – 1849. i sudionik bitke kod Kaponje ostavio trag u mjesnoj povijesti.
Preseljenje u Tavankut i Bajmak
Josip je početkom 1860-ih prešao iz Aljmaša u Tavankut. Ondje je po smrti druge supruge Magdolne Bovari oženio 1869. Anu Nović (1829. – 1897.) iz Tavankuta. Već iduće godine je rođen njihov sin Stipan. Stipan (1870. – 1955.) je također imao nekoliko sinova, od kojih je Josip (1899. – 1969.) piščev pradjed. On je doveo obitelj na bajmačku Ratu. Živjeli su u čuvenoj Bunjevačkoj ulici.
Kada su mađarske snage ušle u Suboticu, stanovništvo bajmačke Rate je moralo iseliti da oslobodi mjesto za sekeljske obitelji. Dobri Samarićanin bio je jedan folks-dojčer iz Stanišića, koji je unesrećenoj obitelji ustupio svoj salaš. Josip je vratio uslugu. Kada su partizani htjeli ubiti dobrog Nijemca, Josip ga je upozorio na vrijeme i tako mu spasao život.
