Arhiv tekstova
Ivković Ivandekić
Prezime Ivković Ivandekić javlja se već u prvoj polovici 18. stoljeća. U prvo vrijeme zapisivan je u matičnim knjigama samo prvi element prezimena (Ivković), dok se drugi element (Ivandekić) javlja u najstarijim zapisima samo uzgredno, kao obiteljski nadimak. Tijekom vremena nadimak je srastao uz prezime. Već u drugoj polovici 19. stoljeća oba elementa se javljaju ravnopravno. Očito je da su Ivkovići Ivandekići samo jedan ogranak roda Ivković, koji je već početkom 18. stoljeća bio razgranat. Stoga nije čudno da danas ima mnogo obitelji koje nose isto prezime, ali nisu u bliskom srodstvu, niti imaju svijest o zajedničkom podrijetlu. Ivkovići su, međutim, zanimljivi kao slučaj i po tome što svojim ranim i kontinuiranim prisustvom opovrgavaju neke ukorijenjene zablude o bunjevačkim Hrvatima kao cijelini.
Kao dobra ilustracija može poslužiti genealogija novinarke Kristine Ivković Ivandekić, koja se može pratiti čak 12 koljena unazad! Njen prvi poznati predak je bio Ivan, koji je bio u braku sa stanovitom Katarinom. Matične knjige umrlih bilježe da je Katarina umrla 1723. u 56. godini, a Ivan 1732. u 70. godini. Iz toga proizlazi da su Ivan i Katarina rođeni oko 1662. odnosno oko 1667, tj. dva desetljeća prije tzv. seobe Bunjevaca u Bačku. Interesantno je da je kod upisa Ivanove smrti zabilježeno ime njegovog oca Martina. Prema tome, Hrvati su bili prisutni na prostoru Subotice najmanje dvije generacije prije 1686., koja godina se uzima kao godina njegovog doseljavanja. Martin je, prema tome, mogao biti rođen još u prvoj polovici 17. stoljeća. Činjenica da je zabilježen u matičnim knjigama dugo godina nakon svoje smrti svjedoči samo o tome da su Ivkovići živjeli u Subotici nekoliko generacija prije 1686. S tim u svezi, i početci drugih »bunjevačkih« rodova se mogu pomeriti nekoliko desetljeća unazad.
Dokazi o autohtonosti
Tezu o autohtonosti bačkih Hrvata potvrđuje pored Kristinine genealogije i genealogija obitelji Prćić, o kojoj je već bilo riječi. U Galeriji Dr. Vinka Perčića nalazi se rodoslovno stablo ove obitelji, koja je sastavljeno početkom 19. stoljeća (1820.). Preko nje se može pratiti podrijetlo subotičkog gradonačelnika Miška (1840. – 1906.) čak do vremena, kada nisu vođene evidencije o rođenima i umrlima. Iz nje se zorno vidi da je prije istoimenog Miškovog šukundjeda, koji je rođen na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a umro 1750., živjelo u Subotici još najmanje dvije generacije: Miškov otac Vranja (oko 1661. – 1731.) i djed Šimun. Miško stariji je bio u braku s izvjesnom Anom (1698. – 1768.). Iza njega genealogija se može pratiti bez poteškoća: Pavo (r. 1739.) i Magdalena Kopunović (vj. 1757.), Miško i Julijana Šokčić (vj. 1798.), Stipan i Janja Stipić (vj. 1822.). Sve u svemu, početke mnogih »bunjevačkih« rodova treba datirati daleko prije nego što to čine srpski povjesničari, počev od Alekse Ivića.
Što se tiče Kristinine genealogije, ona do 3. koljena (pradjed i prababa) izgleda ovako: Ivan i Katarina (nije zabilježeno prezime), Nikola (r. 1697.) i Marta Lulić (vj. 1727.), Petar (r. 1747.) i Petronila Malagurski (vj. 1765.), Kozma (r. 1772.) i Marija Šarčević (vj. 1765.), Petar i Ana Vojnić Tunić (vj. 1814.), Grgo i Veronika Skenderović (vj. 1845.), Bono (r. 1851.) i Alojzija Dulić (vj. 1875.), Josip i Vita Matković Pačirski (vj. 1893.), te Nesto i Matija Brear.
Vermes vs. Ivković
Posjedovna struktura u Subotici većim je dijelom nepoznata sve do konca 18. stoljeća, kada je zahvaljajući kraljevskim komesarima, od koji svakako najznačajniju ulogu igraju Mihály Ürmenyi (1782. – 1788.) i József Gludovácz (1788. – 1790.), bačena svijetlost na ovaj važan aspekt gradske povijesti. Vjerojatno je da su u godinama nakon pada turske vlasti Hrvati od dojučerašnjih zakupaca i ovisnih seljaka postali punopravni vlasnici. Međutim, bilo je i mnogo vlasničkih sporova. Mihály pl. Vermes tužio je 1762. Nikolu (Kristininog pretka) i Mihajla Ivkovića da uzurpiraju njegov posjed. U procesu, koji se razvio, jedan od svjedoka je bio predak pisca ovih redova, Ivan Nimčević, koji je svjedočio u korist Ivandekića. Rekao je da je 22 godina proveo u službi subotičkog senatora Ilije Bukvića zvanog Milak, čija zemlja se nalazila baš pored posjeda Ivkovićevih. Nije poznatno kako se proces završio. Međutim, može se s puno prava vjerovati da je Nimčevićev iskaz zacijelo imao težinu.
