Arhiv tekstova

Paralele i kontrasti

Ako bismo sudili po izjavama većine političara, polje ostvarivanja i zaštite nacionalnomanjinskih prava je prilično neuhvatljivo i nespoznatljivo. Naime, u izjavama različitih političara, naročito ako se radi o političarima susjednih država koje iza sebe imaju tešku povijest sukoba i ratova i u kojima žive pripadnici nacionalnih manjina koje su u drugoj državi većinski narod, vrlo je malo suglasja o tome kako žive »naši« u »njihovoj« državi i obrnuto. Ako pri tome i dalje odnosi nisu dobri, ocjene o ostvarivanju nacionalnomanjinskih prava prilično su paušalne i oštre i svode se na rečenice kojima se tvrdi kako je »kod nas« zaštita nacionalnomanjinskih prava na najvišoj razini dok je »kod njih« to polje problematično, odnosno da je položaj »njihove manjine« kod nas izvrstan a »naše manjine« kod njih nikakav.

Manjine i većine

To, dakako, nije ništa novo u povijesti jer je manjina uvijek bilo i bit će ih, pa je tako Louis Wirth u svom radu Problem manjinskih grupa davne 1945. pisao kako »neka rasna, etnička, jezična ili vjerska grupa može biti dominantna u jednom području, a manjinska u drugom. Slična odstupanja se mogu naći kroz čitavu povijest. Grupe koje su bile dominantne u jednoj epohi mogu u drugoj biti svedene na podređeni status«.
Upravo stoga, ističe Wirth, »ne postoje neke posebne osobenosti, bilo rasne ili etničke koje obilježavaju ljude kao manjinu već je to odnos njihove grupe prema nekoj drugoj grupi u društvu u kojem žive. Iste osobenosti mogu u jedno doba i pod jednom vrstom okolnosti poslužiti kao obilježja dominantnog statusa, a u drugo vrijeme i pod drugim okolnostima simbolizirati izjednačavanje s manjinom«.
»Zato je daleko važnije shvatiti prirodu i porijeklo odnosa između dominantne grupe i manjinske grupe, nego poznavati obilježja po kojima se ljudi raspoznaju kao jedni ili drugi«. Naime, tvrdi Wirth, budući gotovo sve karakteristične osobine – od fizičkih obilježja pa do kulturnih kao što su jezik, vjera, kultura mogu poslužiti kao kriterij za pripadnost manjini »jedna uspješna tipologija mora se više koristiti opisivanjem vrsta odnosa između manjina i dominantnih grupa, kao i vrsta ponašanja karakteristično povezanih s tim tipovima odnosa«.
Wirth je probleme manjina svrstao duž nekoliko osa – od broja i veličine određenih manjina u danom društvu, stupnja u kome manjinski status obuhvaća sukob s dominantnom grupom ili isključenje iz sudjelovanja u zajedničkom životu društva preko prirode društvenog uređenja koje vlada odnosom između manjina i dominantne grupe pa do ciljeva kojima teže manjinske i dominantne grupe u traženju neke nove i bolje ravnoteže.
Iako krute tipologije ostaju nedovoljne i parcijalne, pogotovo tamo gdje su odnosi većine i manjine promjenljivi, kaže Wirth, tamo gdje je odnos manjine prema dominantnoj grupi definitivno strukturaliziran i učvršćen u običajima, zakonima i institucijama tipološki prilaz može biti od velike koristi.
Slijedeći ovu misao Wirtha, pokušat ćemo, kroz serijal članaka podastrijeti pojedine aspekte zakonskih rješenja, institucija, društvenih normi i pokazatelja društvenog položaja od značaja za bolje razumijevanje ove tematike kada su u pitanju Hrvati u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj kao nacionalne manjine.  
Budući da su u suvremenom svijetu, pa tako i u obje države, prava i položaj manjina uređeni ustavom i zakonima krenut ćemo od ustavno-pravnih okvira i definiranja nacionalnih manjina u dvije države. U člancima ćemo se koristiti raspoloživim podacima na stranicama ministarstava i drugih institucija u čijoj je nadležnosti ostvarivanje prava nacionalnih manjina i stručnim i znanstvenim radovima u obje države.

Prava manjina – Hrvatska

Jednostavnim utipkavanjem u Google pretraživač »prava manjina Hrvatska« otvaraju se stranice Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske (pravamanjina.gov.hr) na kojima su taksativno navedeni pravni osnovi i prava nacionalnih manjina, počevši od Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, određenja nacionalne manjine pa do njihovih prava i sloboda. 
Ovaj Ured predstavlja stručnu službu hrvatske Vlade, njime upravlja ravnatelj, kojeg imenuje Vlada, na prijedlog predsjednika Vlade, po prethodno provedenom javnom natječaju. Svrha formiranja ureda je »unaprjeđenje cjelokupnog sustava zaštite i promicanja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj«, posebice onih područja koja iziskuju prioritetno rješavanje postojećih problema a misija Ureda je »učinkovita i koordinirana sustavna provedba nacionalnih programa, planova, strategija, akcijskih planova, Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina te međunarodnih dokumenata kao i osvješćivanje javnosti i sprječavanje zločina iz mržnje koji imaju za cilj poboljšanje zaštite ljudskih prava i prava nacionalnih manjina«, navodi se na stranicama Ureda.
Na stranicama Ureda se može pročitati kako se Ustavom Hrvatske »jamči ravnopravnost građana koji pripadaju nacionalnim manjinama s pripadnicima većinskog naroda. Ustav propisuje da se ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje ustavnim zakonom. Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija. Ustav uređuje i mogućnost da se pripadnicima nacionalnih manjina, pored općeg biračkog prava, zakonom osigura pravo izbora svojih zastupnika u Hrvatski sabor«. 
Nadalje, navodi se kako su u »izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske izrijekom navedene 22 nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj: Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumunji, Turci, Vlasi i Albanci«.
Ostvarivanje i zaštita prava nacionalnih manjina sveobuhvatno su uređeni Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (UZPNM), a ostvarivanje manjinskih prava koja su uređena ovim zakonom detaljnije je razrađeno posebnim zakonima.
Sukladno Ustavu, UZPNM je organski zakon i donosi se dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru. Posebni zakoni kojima se razrađuje ostvarivanje pojedinih prava pripadnika nacionalnih manjina su Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj; Zakon o odgoju i obrazovanju pripadnika nacionalnih manjina; te Zakon o Registru vijeća, koordinacija vijeća i predstavnika nacionalnih manjina, kao i ostali zakoni kojima se uređuju različita područja društvenih odnosa a čije se odredbe odnose na ostvarivanje manjinskih prava.
Koje se stranice otvaraju kad utipkamo »prava manjina Srbija« i što na njima piše čitajte u sljedećem broju.
Jasminka Dulić
Nastavit će se