Da nije Žena u crnom (uz još neke druge mirovne organizacije koje su im se pridružile) koje su prošlog petka u centru Beograda u crnini i šutnji i uz transparent »Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru« obljetnicu pada Vukovara (18. studenoga) ovdje u Srbiji prekrila bi potpuna šutnja. Nije Vukovar čak dobio prostora ni tamo gdje se to očekivalo, pa je tog dana u vijestima tek jedan ili dva medija samo kratko (u jednoj-dvije rečenice) podsjetio na 31. obljetnicu pada Vukovara. 
Nije ove godine u Vukovaru bilo ni izaslanika srbijanske države, za razliku od prošle godine kada je u ime predsjednika Vučića obilježavanju 30. obljetnice pada Vukovara nazočio Veran Matić. Nije okrugla brojka, odnosi Srbije i Hrvatske nisu na zavidnoj razini, velika je briga Kosovo, pa može Vukovar proći i bez izaslanstva s ove strane Dunava.
Nije bilo izaslanstva s ove strane Dunava, ali su zato Srbi s one strane Dunava odali poštu stradalima u Vukovaru i Škabrnji. Riskirajući da im dio branitelja okrene leđa (potpredsjednici hrvatske Vlade Anji Šimpragi u Škabrnji) ili da ih se optuži da su počast odali samo srpskim žtvama (za što je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava optužio predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca).
Između prešućivanja u Srbiji i reakcija desničara u Hrvatskoj našao se premijer Hrvatske Andrej Plenković riječima da pomirba nema alternative.
»Mi želimo poslati tu poruku, koja je sjajna i na razini europske prakse. Malo je zemalja koje imaju ovakvu situaciju kao mi. U konačnici i Tomislav Žigmanov je sada postao ministar u Vladi Srbije, i to baš za ljudska prava i prava manjina. To su sve koraci – ja sam u to duboko uvjeren – koji je jedini mogući ispravni smjer. Mi moramo živjeti jedni uz druge. Srbi u Hrvatskoj su svi državljani Republike Hrvatske, i mislim da je to jedino prirodno i normalno«, poručio je premijer  Plenković.
Jeste, malo je onih koji imaju »ovakvu situaciju kao mi«, ali više od tri desetljeća valjda je dovoljno i za ovu i za onu stranu Dunava. 
Z. V.