Arhiv tekstova

Žena tuljan

Koliko stvari i ideja ostavite za kasnije i onda to kasnije ne dođe. Ima trenutaka kada se sjetite da još niste napravili tu i tu stvar ili implementirali tu i tu ideju. Uredio policu, napravio poklon, pripremio iznenađenje, pokušao naslikati sliku... Popis je dugačak. Odgađamo i neke puno važnije stvari, poput odlaska liječniku, reći nekome da ga volimo, početi vježbati jer je važno, naučiti novi jezik, pomoći strancu... Iskreno, moj popis nije kratak. Morat ću se ozbiljno izazvati i realizirati barem nešto od napisanog.
I tako mi je na svim poljima, pa tako i na spisateljskom. Često stvaram teze o nečemu o čemu bih htjela pisati, ali u određenom trenutku nemam vremena ili nemam inspiracije, a znam da je tema zanimljiva. Ni danas nemam neku posebnu inspiraciju, ali neke destinacije želim maknuti s puta u zaborav i barem ih djelomično prekrižiti s popisa.

S popisa

Kip žene tuljana uveden je na moj popis fotografijom. Od prvog puta kad sam je videla ostala mi je u sjećanju. Nekako je dražesno i tužno u isto vrijeme. I upravo je moj doživljaj nje kriv da danas putujemo u Mikladalur, na Farskim otocima i pričamo Legendu o Kópakonan, ženi tuljanici. 
Prema ovoj legendi, postoji vjerovanje da su tuljani ljudska bića koja su dobrovoljno potražila smrt u oceanu. Jednom godišnje, trinaeste noći, izađu na obalu, skinu kožu i zaplešu i uživaju, zabavljaju se kao ljudi.
Mladi farmer iz sela Mikladalur na sjeveru otoka Kalsoy htio se uvjeriti je li ova priča istinita, pa je trinaeste večeri otišao na obalu i čekao. Tuljani su dolazili u velikom broju, penjali su se na obalu, skidali kožu i odlagali je na stijene. Takvi, izgledali su kao ljudi. Mladi farmer je zurio u lijepu djevojku koja je ostavila svoju kožu blizu mjesta gdje se on skrivao, prišuljao se i ukrao kožu. Ljudi tuljani plesali su cijelu noć. Kad je sunce počelo izlaziti, tuljani su otišli pokupiti svoje kože kako bi se vratili u more. Djevojka tuljan, čiju je kožu ukrao mladi farmer, bila je jako uzrujana. Momak iz Mikladalura se pojavio, ali joj nije htio vratiti kožu, pa ga je morala pratiti do farme.
Mladić ju je godinama držao za ženu, a ona mu je rodila nekoliko djece, ali je on njezinu kožu uvijek držao zaključanu u škrinji, čiji je ključ uvijek nosio sa sobom. 
Jednog dana, dok je s prijateljima pecao na moru, primijetio je da je kod kuće ostavio ključ. Prijateljima je rekao: »Danas ću izgubiti ženu!« – i objasnio je što se dogodilo. Ljudi su izvukli mreže i požurili na obalu, ali kada su stigli na farmu zatekli su djecu samu bez majke. Otac je znao da se ona neće vratiti, jer je ugasila vatru i pospremila sve noževe, da mladi ne stradaju kad ona ode.
Nakon što je stigla do obale, obukla je tuljanovu kožu i zaronila u vodu gdje ju je čekao mužjak tuljana koji ju je volio svih ovih godina. Kad bi njezina djeca, koju je imala s čovjekom iz Mikladalura, došla na obalu, izronila bi i pogledala prema kopnu, pa su ljudi vjerovali da im je to majka. I tako su godine prolazile.

Osveta tuljana

Jedne noći, prije odlaska ljudi iz Mikladalura u špilju u lov na tuljane, farmeru se u snu ukazala žena tuljanica i rekla mu da ne smije ubiti mužjaka tuljana jer je on njezin muž, kao ni dva mladunca duboko u špilji jer su njezina.djeca. Opisala je i njihove kože kako bi ih mogao prepoznati. Farmer je nije poslušao i postupio je suprotno njezinim molbama.
Navečer, nakon lova, kad je večera bila pripremljena, dimnjak se zatresao i tuljanica se pojavila kao strašni trol. Njušila je hranu i očajnički plakala. Namirisala je svog muža i svoje mladunce za stolom. Rekla je da će osveta uslijediti nad ljudima Mikladalura, da će neki umrijeti u moru, a drugi pasti s litica sve dok ne bude toliko mrtvih da će moći rukama obuhvatiti obalu otoka Kalsoy. Nakon tih izgovorenih riječi nestala je i više se nije pojavila.
I danas, kada se netko iz Mikladalura utopi u moru ili padne s litice, živi legenda da je to zato što broj žrtava još uvijek nije dovoljan za tuljanino prokletstvo. 
Koliko god je ova priča strašna i tužna, toliko je i divna jer nas podsjeća na sklad koji trebamo živjeti s prirodom.
Gorana Koporan